FOTOREPORTAŽA: Selo Kusonje zaboravljeno od svih
Smješteni u gornjem dijelu rijeke Spreče Kusonje su malo povratničko selo sa oko pedesetak stanovnika. Nekada ne tako davno, odnosno prije rata brojalo je ukupno 413 stanovnika od čega je bilo 371 Bošnjak i 42 Srbina. Danas je situacija obrnuta. U ovom selu boravi oko pedesetak porodica u obnovljenih 35 kuća od prijeratnih 120.
„Teško se živi, evo vidite i sami. Put je uništen, pitke vode većina mještana nema. Svi su nas zaboravili. Ostavljeni smo da se sami snalazimo i da jedni drugima pomažemo. Kada smo se vratili prije nekih dvanaest godina, bio sam manji ali se dobro sjećam da je obećano da će se vratiti ovom selu prijeratni sjaj, međutim od toga nema ništa, bila je to priča za malu djecu“, govori nam tridesetogodišnji Sevad Musić.
On se trudio da nas upozna sa istorijom ovog sela, pa nam je rekao da imaju u selu staru crkvu, nazvanu „Mađarica“ jer su tu nekada davno živjeli Mađari, a kaže mogu se pohvaliti i time što rijeka Spreča izvire baš u njihovom selu. Dodamo li ovome još bogat šumski fond, ovo je prava oaza mira i mjesto za pravi odmor.
Ono što pored infrastrukture nedostaje svakako je i dječija graja, koje trenutno nema. Musić nam kazuje da je stanovništvo iz ovog mjesta protjerano 1992. godine i da ih je većina spas našla u Evropi ili Americi, ali da se u selo vratio stariji dio mještana. Prilikom obilaska porušenih i napuštenih kuća, te starog mezarja kojem prijeti klizište, svoje putovanje nastavljamo prema gornjem dijelu sela. S obzirom da je makadamski put, automobil smo morali ostaviti, i prema zaseoku u kojem žive Hrustići krenuli smo pješice. Ono što nam prvo zapada za oko, odnosno objektiv svakako je istovarena građa pored puta za izgradnju stambenog objekta. Kasnije smo saznali da je vozač kamiona koji je dovezao taj građevinski materijal „zapao“ na toj dionici puta te da je morao tu istovariti sve, a vlasniku je rekao da se snalazi i da to preveze sa traktorom ili kolicima.
Mještani ovog zaboravljenog sela ne traže puno, samo put, pitku vodu i da se obnove kuće onima koji se žele vratiti, a pored svega imaju i želju i volju da rade. U ovom selu svi oni koji su se vratili žive dan za dan. Stalnog zaposlenja nema, pa se bave poljoprivredom i stočarstvom, ali je i to kratkog daha, jer suša je uništila dobar dio njihovih usijeva. U hladovini šljive, slušam priče mještana i njihove “žalopojke” na situaciju u državi, a kada sam im rekao da sam novinar, odjednom je zavladao tajac među njima, a nakon toga i molba da ne navodim njihova imena, ali i priču o tome ko ih je sve od Bošnjačkih političara zaboravio. Međutim rekli su mi da veliku zahvalnost za sve duguju Edinu Ramiću nekadašnjem načelniku općine Osmaci koji im je pomagao, obilazio ih i što je najbitnije razgovarao s njima.
Uz zvuk ezana koji dopire sa džamije na Capardama i koji označava da je vrijeme iftara, napustili smo ovo selo, ostavivši ga u tišini noći. Da li će poslije nas neko ući u ovo selo od političara ili će i dalje ostati samo i zaboravljeno ostaje da se vidi.
69
