Austrougarski period
Berlinskim ugovorom ljeta 1878.godine Austro-Ugarska je dobila mandat velikih sila da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Okupacija Bosne i Hercegovine predstavlja najznačajniji događaj u njenoj historiji od sredine XV stoljeća. Nakon 400.godina pod osmanskom vlašću, Bosna i Hercegovina se našla u sastavu Austro-Ugarske monarhije. To je imalo dalekosežne posljedice u njenom daljem razvitku. Bosna i Hercegovina se od tada veže za evropsku civilizaciju. Uz prisustvo orijentalno islamske-kulture stvoreni su uslovi za formiranje novog društva. Okupacijom su zaokružene istočne granice Bosne i Hercegovine, određene međunarodnim priznanjem granica Srbije, Osmanskog Carstva i Crne Gore.
Dolazak Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu značilo je prelazak iz jedne civilizacije u drugu, sasvim različitu kulturu i način života što nije teklo ni jednostavno, ni bezbolno niti brzo. Bošnjaci su posredstvom religije ušli u jedinstveni islamski kulturni krug i integrirali se u specifično osmansko društvo, koje je obuhvatalo svo muslimansko stanovništvo Osmanske Carevine. Muslimansko društvo je za razliku od nemuslimanskog stanovništva bilo klasno strukturirano obuhvatajući u sebi sve srednjovjekovne staleže: spahije, ulemu (svećenstvo), trgovce, zanatlije, slobodne i zavisne seljake (raju).
Mnogostranost i razvijenost unutrašnjeg kulturnog i političkog života bošnjačkog društva stavljale su ga na prvo mjesto među etničkim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Bošnjake je vezivalo na stotine ekonomskih, političkih, kulturnih i psiholoških niti stvaranih i razvijanih stoljećima sa centrima političkog, vjerskog i kulturnog života islamskog svijeta. Bosna i Hercegovina je imala status posebnog područja nad kojim su pored austrijskog cara ingerencije imali zajednička vlada Austrije i Mađarske. Vrhovna vlast je povjerena zajedničkoj vladi a u njeno ime poslove je obavljalo zajedničko ministarstvo finansija. Ministarstvo je preko zemaljske vlade u Sarajevu upravljalo Bosnom i Hercegovinom. Austro-Ugarska je uglavnom zadržala osmansko administrativno teritorijalnu podjelu na okruge. Zemlja je bila podijeljena na šest okruga: sarajevski, travnički, bihaćki, banjalučki, mostarski i tuzlanski. Okruzi su podijeljeni na srezove (kotareve) i ispostave (političke ekspoziture-općine). Srezovi su podijeljeni na seoske općine a ovi na mahale i zaseoke. Područje općine Kalesija u vrijeme Austro-Ugarske uprave administrativno je ulazilo u sastav tri kotara: Donja Tuzla, Vlasenica i Zvornik.
Prema Austrougarskom popisu stanovništva godine 1895. na kalesijskom prostoru bilo je ukupno 12. 427 stanovnika a glavno zanimanje im je bila poljoprivreda. Uspostavljanjem Austrijske vlasti izazvalo je nove migracione pokrete i razmještaje stanovništva što je uticalo na promjenu etničke slike u cijeloj Bosni i Hercegovini a samim tim i na Kalesijskom prostoru. Neposredno nakon okupacije u Bosni i Hercegovini su se doselili brojni činovnici (uglavnom iz Austrije, Ugarske i Njemačke), zatim obrtnici, trgovci, zanatlije i dr. Ustanci i borba protiv okupacije te zbog teških ekonomskih prilika izazvali su velike ljudske gubitke i migracije bosanskohercegovačkog stanovništva. To je promijenilo demografsku sliku naše zemlje.
Nakon okupacije zbog teških ekonomskih prilika u Bošnjačkom narodu dolazi do pokreta iseljavanja u Tursku koje se odvijalo kroz nekoliko valova. Prvi val uslijedio je neposredno nakon okupacije 1878. godine, drugi nakon uvođenja vojne obaveze 1881. godine i nakon ustanka 1882. godine, treći u vrijeme borbi za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju muslimana koja je počela 1889. godine, četvrti nakon aneksije 1908.godine i peti poslije Balkanskih ratova 1912.-1913. godine u Tursku. Zbog tih navedenih okolnosti prirodni priraštaj kod Muslimana je bio nizak dok se broj Pravoslavaca i Katolika povećavao useljavanjem iz drugih zemalja, također broj Jevreja povećavao se doseljavanjem njemačkih Jevreja – Aškenaza. Tokom Austro-Ugarske vladavine najveći broj stanovnika živio je na selu. Najbrojniji su bili kmetovi, zatim slobodni seljaci – zemljoposjednici. Najveći broj gradova imao je agrarni karakter. U njima su najbrojnije bile zanatlije i trgovci, zatim agrarno stanovništvo, vojska, činovnici i inteligencija. Kako su Muslimani bili osnovni nosioci bosanske posebnosti za vrijeme Osmanske vladavine, oni su se smatrali najdržavotvornijim narodom. Zato je Benjamin Kalaj uveo u upotrebu Bošnjačku naciju, sa obilježjima bosanske zastave, grba i Bošnjački jezik. Na taj način je izražena posebnost Bosanskih Muslimana, koji su na taj način izdvajani iz tokova srpske i hrvatske nacionalne propagande u Bosni i Hercegovini.
Iako je u periodu Austro-Ugarske došlo do bržeg razvoja privrede naročito industrije i gradnje komunikacija Kalesijsko područje je ostalo čisto agrarni prostor bez ijednog industrijskog postrojenja. Početkom XX stoljeća izrađen je jedino makadamski put Tuzla – Zvornik, preko Požarnice i Kalesije te je na taj način prostor Kalesije povezan sa industrijskim centrima (Zvornik i Tuzla). Pored postojećih putnih komunikacija postojali su mnogi hanovi, dućani i druge zanatske radnje. Ta gradnja je nastavljena i uz novosagrađeni makadamski put Tuzla – Zvornik. Pred Prvi svjetski rat počela je izgradnja željezničke pruge Tuzla – Zvornik koja je prekinuta ratnim dejstvima. Kada je u pitanju kultura područja Kalesije u Austro-Ugarskom periodu ona se manifestirala kao i cjeloj državi Bosni i Hercegovini, ali u sasvim slabijem intenzitetu, posebno kada je riječ o obrazovanju. Pored konfesionalnog obrazovanja koje se obavljalo u 14 džamija i 26 mekteba i 3 ibtidaije kod Muslimana, kod Pravoslavaca je obavljano u jednoj crkvi, postojalo je i interkokfesionalno obrazovanje koje je počelo izgradnjom prve škole osnovnog obrazovanja 1906. godine u Kalesiji. Najveći dio kulturnih i konfesionih objekata naslijeđen je iz perioda Osmanske uprave.
