Skoro će mjesec dana kako sam gledao film Angeline Jolie – „U zemlji krvi i meda”. Čitavo sam to vrijeme, skoro svaki dan, mislio o filmu; „padao” mi je kao žerava sjećanja, kao nešto s čime se moram/o suočiti, kao vrelo olovo u hladnu vodu. Cvrčalo je i kuhalo u meni prethodnog mjeseca, kao u loncu, i film, i krv, i med, i rediteljka, i glumci, i svekolika događanja oko filma, i tema filma, i istina, i rat, i Genocid, i silovanja, i negiranja, i  ne/mogući su/život…

No, film me je itekako dojmio! Gotovo da nemam riječi – prestrašno, predobro, preautentično… Sve riječi pohvale za tu izvanrednu ženu, koja se rukovodila principom istine, što je isto tako bitno – senzibilitetom žene i vlastitom frustracijom zbog tog svekolikog nasilja nad ženama, kako kaže, pa je autentično prikazala stradanja Bošnjakinja/Bosanki, muslimanki, u protekloj agresiji. Odvajanja i razdvajanja ljudi, brutalna ubijanja i strijeljanja muškaraca, selekcija viđenijih i uglednijih žena za konstantna silovanja i prisilan rad, korištenje žena u živom štitu, ubijanje civila, starica, beba od nekoliko mjeseci (bezočno ubijanje beba bacanjem s balkona), konstantna priča o srpskoj ugroženosti i njihova povampirenost – samo su neke scene i dijelovi filma koje je Angelina vjerno prikazala. („Ja sam doktor” – javlja se i odgovara lijepa muslimanska gospođa, neposredno pred silovanje, četničkom vojniku, primitivcu i divljaku, na njegovo pitanje da li neka od njih zna kuhati. Ove riječi, same po sebi, izazivaju grč u stomaku, slika će grč dodatno pojačati, slika koju je Angelina majstorski iznijela; između ostalog i zbog toga što se radi o istinitoj sceni koja se u prethodnoj agresiji nebrojeno puta dogodila.) Sve to i pregršt drugih „detalja”, s jedne strane, ali, s druge strane, upravo zbog tog grča ljubavna priča između muslimanke Ajle, lijepe slikarke, i srpskog kapetana Danijela, zaljubljenog vojnika, ljubavna priča koja je na kraju, ipak, neslavno završila, jer krv nije voda – doima se kao nerealna. Jer, u ovom povijesnom trenutku teško je vjerovati da se tako nešto „nadrealno” moglo dogoditi. Ali, Srbe, zapravo, četnike, srpske zločince, njihovu zaluđenost „liturgijskom mitomanijom” i njihovu povampirenost, doista, ne znam da je iko sa strane bolje od nje prikazao i pokazao! Scene u kojima srpski vojnici pucaju po civilima, po ljudima, to „vjekovno bjesnilo”, to „ikonografsko crvenilo” u očima – sve je to izrazito jasno prikazano i tako lucidno podsjeća na mržnju, kolektivnu ludost, zaluđenost, iracionalnost… Mada, ruku na srce, takvi se (četnici u najširem smislu) sami od sebe najbolje pokažu. Mi to znamo najbolje. Ipak, hvala Angelini za njen doprinos na polju sveopćeg shvatanja i prikazivanja naše tragedije i nesreće. Istina i podrška istoj – biće joj dovoljna satisfakcija.

Ona to zna.

Ali, isto tako, i mi smo nepopravljivi. Film se još nije počeo ni prikazivati kako treba, a odjednom smo osuli paljbu, sami po sebi, kako smo bili nepravedni prema Angelini Jolie i kako smo nepotrebno reagirali?! Nije mi krivo niti žao što smo reagirali, jer to je dobro da smo napokon postali preosjetljivi kada su u pitanju te naše odsudne, krvave, bolne i svete teme.

I dobro je da reagiramo po automatizmu i instinktivno, jer nema više nikome bjanko niti može biti po tom pitanju ikakvih kalkulacija. Angelina to, kao izvanredna žena, shvata i ne zamjera, a to što su naši pametnjakovići odmah potrčali s osudama samih sebe i kako smo ovakvi i onakvi – to je priča sama za sebe. O tom “prokletstvu” drugi put.

S obzirom na informaciju koju smo imali, da je film ljubavna priča između četnika i silovane Bošnjakinje, nismo ni mogli drukčije reagirati – kaže jedan prijatelj u svom komentaru na mom profilu na Facebooku. Meni je drago da nije tako bilo! A i sama je Angelina priznala da je mijenjala scenarij tokom snimanja filma. Ko zna šta bi bilo da nije bilo reakcije?! Ne bi bilo prvi put da nas stranci izigraju! Jer, kog su zmije ujedale i guštera se čuva, kaže etnopedagogija. No, ovaj put nije tako bilo, nismo izigrani i nismo prevareni.

Na koncu, sve se završilo kako je i trebalo da se završi?! Isto tako, treba kazati da je film urađen u rangu vrhunske holivudske produkcije, da su glumci (uglavnom se radilo o našim glumcima) bili više nego fenomenalni, osobito Zana Marjanović, žena s neodoljivim osmijehom, koja je maestralno iznijela glavnu rolu, lik Ajle, lijepe slikarke. Naravno, sve je to bilo pod supervizijom mega zvijezde i filmske dive Angeline Jolie.

Angelina može čekati i očekivati nagrade za svoje umjetničko djelo (mada je to za nju bilo više od posla i umjetničkog djela, to je za nju, kao normalnu i savjesnu osobu, bila jedna vrsta duga), isto tako može očekivati i mora biti spremna na osude i pljuvanje (bukvalno pljuvanje) od strane onih koji su filmom prozvani i proskribirani; a mi… mi ćemo biti zadovoljni s istinom, koja je prikazana i pravdom koja još nije dočekana. A koju čekamo!

Ovaj projekt, također, ukazuje i njedri jednu notornu istinu, jer govori o konstantnoj borbi koja se vodi između istine i laži. Svjedoci smo da ovaj put, s ovim filmom, istina dolazi izvana, iz daleka, mada nas (ovdje, ali i tamo) stalno zasipaju neistinama i lažima. To prije svih rade glavni protagonisti naše ovdašnje zbilje, i političari, poput Milorada Dodika, i umjetnici, poput Nemanje Kusturice, i patrijarsi, poput patrijarha Irineja, i kardinali, poput kardinala Vinka Puljića… Ovi gdje god da odu, uglavnom vani kad idu, blizu il’ daleko, šire laži i neistine o nama i našoj tragediji koju smo preživjeli. Može kardinal Puljić otići ne samo u Ameriku i u Australiju već i na Mars se popeti i pričati šta već priča, to više ne pije vode. Mogu oni svi zajedno pričati i raditi šta hoće, istina, opet, nađe svoj put. Ona je kao voda, ne može je se zaustaviti.

Tako se ni Angelina nije dala prevariti! Htjela je istinu vidjeti svojim očima, čuti svojim ušima i prikazati je svojim rukama (i novcima)!

Zato, Angelina, hvala ti još jednom.

P.S. U filmu postoji veliki broj eksplicitnih scena seksa i silovanja, pa
se, u najmanju ruku, preporučuje “roditeljska pažnja”!

Muhamed Velić, rijaset.ba