Nakon što su poslanici u Skupštini Tuzlanskog kantona usvojili Odluku o privremenom finansiranju, danas je počela isplata plata svim budžetskim korisnicima na području našeg kantona.
Kako je za RTV Slon potvrdila Merima Hajdarević sekretar u Ministarstvu finansija Tuzlanskog kantona danas su uplaćena sredstva budžetskim korisnicima, civilnim žrtvama rata, te pripravnicima kao i obaveze po osnovu pdv-a. Pored nabrojanog uplaćena su i sredstva po osnovu penziono-invalidskog osiguranja, a obezbjeđen je i novac za teško oboljele osobe i lijekove.

„Sve nabrojano je uplaćeno danas, a u narednim danima očekujemo da počne uplata i poticaja za poljoprivrednike“, kazala je Hajdarević.

Raspad Austro-ugarske monarhije izazvao je velike promjene ne samo na Balkanu nego i šire. Jedna od tih promjena svakako je i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, u čiji sastav su ušle sve južnoslavenske zemlje. Međutim, već samo ime novonastale države sugeriralo je diskriminatornu prirodu njenog ujedinjenja bez spominjaja Bošnjaka muslimana u kapacitetu njihove etničke pripadnosti. Ona je kao takva, isključiva u svom predustavnom i ustavnom poretku, zapravo, bila prostor u kome su se konfrontirale velikohrvatska i velikosrpska ideologija. U takvim okolnostima Bošnjaci su pribjegavali u politički pragmatizam, ulazeći u državnu zajednicu kao jedino, u to vrijeme, povoljno rješenje. No, kako su godine koje su dolazile pokazale društevno-politička atmosfera nije bila onakvom kakvom su je priželjkivali. Položaj Bošnjaka je bio takav da njihova imovinska i lična sigurnost gotovo da nije ni postojala.0 scene, ipak, neki od važnih pitanja naslijeđena su i prenešena u obavezu Kraljevine SHS. Jedno od tih pitanja bilo je i agrarno pitanje. Podaci austrougarske uprave iz posljednjih godina njene vlasti u Bosni i Hercegovini pokazuju da je tada bilo oko 45.000 Bošnjaka koji su bili vlasnici raznih obrta i sitnih zanatskih radnji. Prvodecembarskim aktom i ujedinjenjem 1918. godine došlo je do nagle ekonomske, socijalne i imovinske inverzije među društvenim slojevima. Iskustva evropskih država koje su feudalizam likvidirale postupno nisu poslužila kao model za rješavanje istoga u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zanemarivši pravu prirodu neriješenog agrarnog pitanja regent Aleksandar Karađorđević je izdao proglas upućen narodu u kojemu je rečeno:

”Ja želim odmah da se pristupi pravednom rešenju agrarnog pitanja, i da se ukinu kmetstva i veliki zemljišni posedi. U oba slučaja će se predati među siromašne zemljoradnike, sa pravičnom naknadom dosadašnjim vlasnicima njenim. Neka svaki Srbin, Hrvat i Slovenac bude na svojoj zemlji gospodar. U slobodnoj državi našoj može da bude i biće samo slobodnih vlasnika zemlje … Pozivam da s poverenjem u moju kraljevsku reč mirno sačekaju da im naša država zakonskim putem preda zemlju, koja će unapred biti samo Božija i njihova, kao što je to već odavno u Srbiji.”[1]

Politička represija u službi oduzimanja zemlje Bošnjacima

Proizvoljna tumačenja takvog proglasa u kojemu se ukidaju kmetstva i veliki zemljišni posjedi, koji su u pravilu bili vlasništvo Bošnjaka, značilo je samo jedno: da će se predstojeće rješavanje agrarnog pitanja provesti oduzimanjem begovskih posjeda i njihovim predavanjem ‘siromašnim zemljoradnicima’. Ti siromašni zemljoradnici su u većini slučajeva bili kmetovi pravoslavne vjeroispovijesti koji su prema ovome proglasu zauzeli stav da imaju prava na zemlju koju obrađuju, iako je ta zemlja do tada bila u vlasništvu begovata. Zakonski okvir proglasa zapravo je potvrdio njihova uvjerenja i omogućio neometano sprovođenje odluka koje su se nalazile na tragu ekonomskog uništavanja Bošnjaka. To nije bila slučajnost, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da se tada istovremeno oživljava genocidna politika prema Bošnjacima na Kosovu, Sandžaku i Bosni i Hercegovini. Vlada u Beogradu je svakodnevno primala telegrame koji su pristizali iz svih dijelova Bosne i Hercegovine u kojima se upozoravalo na pljačke imanja zemljoposjednika i na položaj begova koji su nerijetko i ubijani skupa sa svojom poslugom. Tadašnji predsjednik Zemaljske vlade za Bosnu Hercegovinu Atanasije Šola slao je izvještaje ministru Svetozaru Pribičeviću u kojima se, pored ostalog, govorilo o stradanjima Bošnjaka. Ta stradanja su postala osnovno obilježje društveno–političkog stanja Bosne i Hercegovine u prvim decenijama nakon ujedinjenja.

Vrhovni poglavar Islamske zajednice reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević je u razgovoru sa Atanasijem Šolom istakao da je Bosna zapala pod teror kakav se ne pamti. Izvještaji koji su nedvosmisleno govorili o teškom položaju Bošnjaka kao muslimana stigli su i do javnosti u inostranstvu. Francuski novinar Charles Rivet je prilikom boravka u Sarajevu februara 1919, obavio razgovor i sa reis-ul-ulemom Džemaludinom ef. Čauševićem i objavio ga u listu Le temps aprila iste godine. U tom razgovoru Čaušević je iskazao zabrinutost za budućnost Bošnjaka muslimana iznosivši nekoliko podataka koji su nedvosmisleno govorili o zločinima koji su počinjeni nad njima. Saznavši za taj razgovor ministar Pribičević je zahtijevao od predsjednika Zemaljske vlade Atanasija Šole da traži od Čauševića demant vlastitih navoda ili će u suprotnom uputiti prijedlog za njegovo penzioniranje. Atanasije Šola je to odbio odgovarajući mu da su navodi Čauševića tačni, ali i da se radi o čovjeku koji je 1914. godine štitio Srbe od progona. Nasilje i otimačina zemlje je nastavljena. Tako je do septembra 1920, pored ostalih oblika nasilja, ubijeno oko 2.000 Bošnjaka. [2] Takva politička represija i rasplamsavanje nacionalizma rezultiralo je i iseljavanjem nekoliko hiljada bošnjačkih porodica u Tursku, čime su njihova imovina i svi posjedi ostavljeni bez ikakvih naknada i zaštite. Do jula 1919. godine je od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oduzeto 400.072 hektara zemlje.

To nasilje nije zaustavljeno uprkos potpisanom Senžermenskom ugovoru od 10. septembra 1919. godine, koji je u članu 10. spominjao muslimane i odnos prema njihovim vjerskim institucijama. Članom 10. ugovora Vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obavezala se da će”pružiti zaštitu džamijama, grobljima i drugim vjerskim ustanovama muslimanskim”. Međutim, mnogi muslimanski vjerski objekti su srušeni, pretvoreni u vojne, privredne ili objekte druge namjene. Vakufska imovina u Bosni i Hercegovini je bila regulirana posebnim Štatutom za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova iz 1909. godine. Da bi postepeno ukinula tu uredbu Vlada Kraljevine SHS je već 12. septembra 1919. godine donijela privremenu Uredbu o upravi vakufa, koja se kao takva nije odnosila na Bosnu i Hercegovinu. Ta uredba je, kako se ispostavilo, bila samo prelazno riješenje do donošenja Zakona o upravi vakufa kojim je sva vakufska imovina u Kraljevini SHS došla u nadležnost Ministarstva vjera u Beogradu. Ministarstvo je pozivajući se na ovaj zakon postavljalo čak i one vjerske službenike koje je plaćao vakuf iz svojih akumuliranih sredstava, i takvo stanje je ostalo na snazi sve do zavođenja šestojanuarske diktature 1929. godine. Nedugo nakon zavođenja diktature i donošenja Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici 31. januara 1930. kao i Zakona o izboru reis-ul-uleme 4. juna 1930. godine, došlo je do uspostave reorganizirane Islamske vjerske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji na čelu sa svojim vrhovnim poglavarom. Međutim, vladi nije smetala takva zajednica u kojoj je cijela vakufska i vjerska uprava bila pod kontrolom Ministarstva vjera u Beogradu.

Agrarna reforma i uzurpacija vakufske imovine

Nakon donošenja Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Vlada Kraljevine Jugoslavije je donijela Uredbu o privremenoj organizaciji vlasti i poslova Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije. Tom uredbom je ministar pravde postao najviša upravna vlast za sve vakufsko-mearifske poslove, a zakonski okvir uredbe mu je omogućio da suvereno raspolaže cijelom vakufskom imovinom. To se pokazalo kao cilj pokrenutog procesa reorganizacije Islamske zajednice koja bi u konačnici bila lišena svakog oblika individualnog upravljanja vlastitim kulturnim, vjerskim i materijalnim dobrima. To je bio glavni razlog zbog kojeg reis-ul-ulema Čaušević nije pristao na takvo jednostrano rješavanje statusa Islamske zajednice, pa je svoj stav odlučno iskazao podnošenjem ostavke na svoj položaj. Vlada Kraljevine Jugoslavije je nakon šestojanuarske diktature donijela 1931. godine Zakon o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima. Donošenju tog zakona prethodila je upućenost vlasti u činjenično stanje na terenu koje je govorilo da je u trenutku stvaranja jugoslavenske države preko 62 % privatne zemlje bilo u posjedu Bošnjaka muslimana. ‘U svim agrarnim reformama od 1919. do 1939. godine, ukupno je u Bosni i Hercegovini od nekadašnjih veleposjednika (uglavnom Bošnjaka) oduzeto i predato u ruke seljaka (uglavnom pravoslavnih Srba), kako beglučkih zemalja (400.072 hektara), tako i kmetskih selišta (775.233 hektara), što ukupno iznosi 1.175.305. hektara zemlje koja je oteta od Bošnjaka’.[3] Godine koje su dolazile donijele su sve veću ekonomsku i socijalnu destrukciju Bošnjaka od strane vlasti Kraljevine Jugoslavije. Toga nije bila pošteđena ni institucija vakufa koja je pretrpila ogromne štete i gubitke. Kolike je razmjere poprimila pljačka vakufske imovine najbolje ilustruje podatak da je u periodu od 1919. do 1938. godine oduzeto oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje. Prema tome, agrarno pitanje u Kraljevini Jugoslaviji koje je na ovaj način ‘riješeno’ bilo je prvi korak u procesu uništavanja privatne bošnjačke svojine i javnih vjerskih institucija. Posljedica takvog haotičnog stanja u kojemu je privatna svojina oteta preko noći i predana onima koje je vlast proglasom odredila kao ‘legalne nasljednike tuđe imovine’, rezultirala je u konačnici i društveno-političkim raslojavanjem Bošnjaka. Zakoni koji su donošeni sa takvim okvirima, bazirani na nacionalnoj i vjerskoj isključivosti, doveli su Bošnjake u položaj ekonomske i socijalne inferiornosti, oduzimanjem posjeda koji su do samo prije 20 godina bili njihovo vlasništvo.

Fussnote:
1] Mustafa Imamović, Kemal Hrelja, Atif Purivatra, Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima, Sarajevo, 1993. str.46
2] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Novi Pazar, 2007, str. 490.
3] Mustafa Imamović, Kemal Hrelja i Atif Purivatra, Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima, str. 65

Autor: Prof. Alen Zečević

Povodom sve češćih upadno propagandnih aktivnosti ambasade SAD-a kojima pokušava bh. javnost, a posebno tradicionalno bošnjačko društvo “naviknuti” i “privoliti” na legalnost i legitimnost tzv. LGBT populacije, Aktivna bošnjačka mreža, kao bosanskohercegovačka nevladina organizacija, izdala je saopćenje za javnost:

Poznato je da su šest najvećih serijskih ubica u SAD-u bili homoseksualci. Između 1966. i 1983. god., 44% serijskih ubica bili su homoseksualci. Od 1971. pa do 1982., homoseksualci su u Vašingtonu izvršili 50% ubistava. Unutar svojih homoseksualnih zajednica, međusobno počine više zločina, nego li nasilju budu izloženi izvana.

Sad nas zovu i homofobima, lobirajući da smo poremećeni i iskompleksirani. Predstavljaju se miroljubivim, nježnim, simpatičnim i pasivnim. Pod sloganom slobode i ljudskih prava, samosažalijevanjem kupuju podršku intelektualnih, kulturnih i medijskih krugova. Sve to omogućava im ogromnu lobističku moć. Tvrde da su nenametljivi, međutim, nakon što se društveno afirmišu, vrše sveopšte promovisanje svojih izopačenosti i perverznosti.

Osnova njihove propagande je da su jednostavno “prirodno” takvi, iako nezavisna naučna istraživanja ne nalaze biološke, genetičke ni psihološke dokaze u korist homoseksualizma. Stvarni uzroci njihovo izopačenog životnog stila su u lošim odnosima s roditeljima i porodicom, rano homoseksualno iskustvo, neobičan razvoj, i društvena neprikladnost.

Ukoliko želimo sačuvati naše porodice od izobličavanja i obezvrjeđivanja, i zaustaviti raspad društvenog balansa i kohezije koji je prisutan svakim danom, pozivamo sve građane BiH da djeluju te se na svaki demokratski dozvoljen način organizirano i otvoreno suprotstave navedenim pošastima “savremenog” društva!

Ambasadu SAD-a pozivamo da se, s obzirom na to da su većinski tvorci tzv. Daytonskog sporazuma, za kojeg imaju i odgovornost, pozabavi važnijim društvenim i političkim pitanjima, te vrlo upečatljivim drastičnim primjerima kršenja ljudskih prava kao što je to, naprimjer, slučaj sa nanom Fatom Orlović te da ambasada iskoristi autoritet i zaustavi gradnju crkve na Budaku iznad Potočara, kaže se u saopćenju ABOM.

Vakat.ba

Očistimo zemlju za jedan dan, volonterska akcija “Let's do it“ počela je danas u 110 općina u BiH.

„Akcija je počela u svim gradovima u BiH, a očekujemo oko 100.000 volontera”, kazala je koordinatorica akcije za lokaciju Spomen park Vraca u Sarajevu Nadina Habibović.

Prema njenim riječima, ovo je svjetska akcija koja se po drugi put održava i u BiH.

„U BiH je prošle godine uklonjeno 5,5 tona smeća, a učestvovalo je preko 37.000 volontera i volonterki u 105 općina. U Sarajevu se čisti na jako puno lokacija”, pojasnila je Habibović.

Akciji “Let's do it” pridružili su se i biciklisti iz svih dijelova BiH, Srbije, Hrvatske, Njemačke i drugih zemalja Evrope.

Ispred Udruženja brdskih biciklista Emir Vučjak rekao je danas da se nekoliko stotina biciklista okupilo povodom manifestacije „Enjoy Sarajevo” koja se održava po treći put.

„Mi idemo na Trebević da promovišemo njegove ljepote, ono što je zdrav život i mogućnost izgradnje biciklističkih staza na ovoj planini”, rekao je Vučjak.

On je dodao da su učesnici biciklisti širom BiH, ali i iz drugih zemalja poput Htvatske, Srbije i Njemačke.

„Mi ćemo u vožnji napraviti pauzu i očistiti jedan dio Trebevića i nastaviti vožnju dalje”, pojasnio je Vučjak.

U Komemorativnom centru Tuzla obavljena je identifikacija za šest stradalih Zvorničana pronađenih u masovnoj grobnici Hajvazi općina Osmaci.

1. Čikarić (Alija) Abdulah, rođen 10.07.1945. godine u Snagovu.
2. Muratović (Mehmed) Mirsad, rođen 20.07.1967. godine u Gušterima.
3. Fejzić (Nesib) Azemina rođena 29.07.1968. godine u Snagovu.
4. Ademović (Velija) Islam rođen 20.05.1961. godine u Novom Selu.
5. Hrnjić (Mustafa) Meho rođen 14.04.1964. godine u Glodima.
6. Ćumurović (Mustafa) Fejzo rođen 10.04.1956. godine u Gornjoj Kamenici.

(ZV-Udruzenje.info)

- Mirza je pronađen oko 21h noćas u Živinicama, prepoznale su ga komšije, koje znaju našu porodicu i odmah smo odjurili do njega. Mirza ima nekoliko ogrbotina na tijelu a bio je kod porodice iz Živinica kod kojih je jeo ali oni nisu tada znali ništa o njemu čak ga je jedan covjek odvukao automobilom do Živinica. Još uvijek nije svjestan svega, a vjerujte nismo ni mi. Za Tuzlanski.ba rekao je Ensar Hamzabegović, Mirzin brat.

Podjećamo, Sugrađanin Mirza Hamzabegović nestao je jutros u naselju Babajići (Kod tunela Čaklovići) oko 08.30 ujutro. Mirza je 1991. godište, završio je Elektrotehničku školu u Tuzli a sa porodicom živi u naselju Simin Han. U toku dana kontaktirali smo Mirzinu majku koja je bila uplakana i koja nam je ispričala detalje vezane za nestanak njenog sina. Ipak, ishod je ipak pozitivan, Mirza je pronađen.

Tuzlanski.ba

Što mi dođe on? Kao neki  tetak? Jer njegova žena je mojoj majci rođakinja? Koja? Prva, druga, treća?… Ne znam. Po kome? Stričevićka? Ujakovična? Tetkična? Ne znam. Tek idem u mamino rodno selo Žilište gdje nisam bio bar deset godina.

Išao sam tamo k rodbini dok je bila baka živa. Odnosno dok je baka bila relativno zdrava. Rodbina i dalje živi u Žilištu. Ali nakon bakine smrti nas ne posjećuju. Ili očekuju da ih prvo posjeti mama? Ona tvrdi kako za to nema vremena. Kad je jednom pokojna baka zamolila nešto svoju kćerku da joj uradi ova reče:

- Nemam vremena.

- Dabogda ga nikad ne imala!

- Otiđi – rekla mi je mama. – Obećo nam je kasetofon. Sigurno s radijem.

- Samo zato što ćemo im poslat rodni list? – čudim se.

- Nije to njemu ništa – kaže mama. – Oni žive u Njemačkoj!

Idem. Autobusom. Iako mi se ne ide. Po ovoj zimi. Snijeg napadao pola metra. Cesta vjerojatno skliska. Sumnjam da tamo sipaju sol.

Nekako stižem.

Ispostavlja se da sam došao uzalud. Matičara nema. On ne radi svaki dan. Ponedjeljkom, srijedom i petkom. Po tri sata. Tako piše na vratima ureda.

Srećom me opazila susjeda. U njenoj kući je smješten ured. Dala mi adresu matičara koji živi kao podstanar u Bukaču. Kaže da on ne dođe uvijek ni u predviđene dane. Trebam ga pitati koji dan će sigurno doći. Zapisujem na papirić. To ime mi je odnekud poznato…

U vrijeme kad sam pokucao na vrata opet matičara nije bilo. Bila njegova mlada supruga. S kćerkom u naručju. Kaže da će njen muž biti na svom radnom mjestu sigurno u petak.

U petak ponovo sjedam u isti autobus.

Matičar je zbilja tamo. To je moj bivši kolega sa studija ekonomije u Bukaču. Prekinuo je redovni studij kao i ja. Za razliku od mene koji sam se sasvim ispisao on i dalje studira. Izvanredno. I, za razliku od mene, nezaposlenog, on radi bar honorarno. On je inače rođen u Žilištu. U Bukaču još nešto radi. Neki šverc, rekla mi je onda susjeda iz Žilišta.

Ispostavlja se da me se moj negdašnji kolega ne sjeća. Podsjetih ga na studij. Ne vrijedi. On je i dalje ozbiljan. Čak smo jednom bili zajedno i na jednotjednoj vojnoj vježbi. Ni to nije utjecalo da promijeni raspoloženje. Valjda studij i vojska nisu za njega ugodna iskustva?

Rodni list sam  dobio. Platio taksu.

- Zašto vam treba rodni list? – pita me smrtno ozbiljni matičar.

Kažem da je to za moju tetku. Ona želi usvojiti dijete. Kćerku.

Matičar nije radoznao. Više ga ništa ne zanima. Da je ženskog spola možda bi bio znatiželjan. Moja daljnja tetka može imati djecu, ali ne i njen muž. Odlučili su usvojiti dijete. Izbor je pao na dvomjesečnu bebu. Djevojčicu. Zato im treba rodni list.

Majka djevojčice je jedna njemačka studentica. Potpisala je izjavu u kojoj se odriče svih svojih prava na dijete. Na njeno dijete. Njoj neće reći tko će dijete usvojiti. Adresu onih koji će usvojiti njenu kćerku, naravno, neće dobiti. Majka koja ne želi biti majka vjerojatno ima dečka. Vjerojatno se za njega kani i udati. On ništa ne zna. Ni da je ona imala vezu. Ni da je bila trudna. Ni da je rodila. Ni što je rodila. Ni da je potpisala tu nemajčinsku izjavu.

Kći koja nije kći moje tetke i tetka će, naravno biti odgajana kao da je ona njihova prva kći. Tko joj je majka i otac nikad neće saznati.

A možda i hoće? Bar za majku? Ako posumnja.

Zašto? Možda će zaključiti kako ne sliči ni na tobožnju majku ni na tobožnjeg oca? Možda će zaključiti kako joj je karakter sasvim drugačiji od njihovog?

Ili će joj netko reći. Da njen majka nije njena majka. Da njen otac ustvari i nije njen otac. Naravno taj netko joj neće znati reći tko je njena majka niti tko je njen otac. Ni gdje se nalaze. To će kći sama možda otkriti. Možda će jednog dana na osnovu svojih sumnji provesti istragu? Saznati istinu? Saznati gdje joj je majka? Sresti je? Možda.

Izašao sam iz ureda zadovoljan.

Ali ne zadugo. Autobus je otišao. Autobus koji se po redu vožnje odmah vraća u Bukač. Prošli put sam imao sreće. Vozač se bio malo odmorio.

Od one iste susjede saznah da će sljedeći autobus krenuti tek za tri sata. Preporučila mi da to vrijeme mogu provesti u kavani “Utjeha”.

Nisam se htio tješiti. Odlučih se odmah vratiti. Pješice prijeći tih šest ili sedam kilometara.

Kažem to susjedi. Ona me začuđeno pogleda. Sigurno je pomislila da sam lud.

Kad sam se vratio kažem mami:

- I to je gotovo. Sad pošalji rodni list i čekaj kasetofon!

Kasetofon nije stigao.

Stići će samo pismo zahvalnosti. I fotografija. Na poleđini će pisati:

“Naša ćerkica…”

Pisat će i njeno ime. Ime, koje naravno, ne zvuči njemački. Čak ni germanski.

Posjetit će nas tetkina majka. Ona živi u selu Žilištu. Nije mi jasno zašto nju njena kći i zet nisu zamolili da izvadi rodni list. Zar zato što je žena nepismena?

Punica ne voli zeta. Nije joj jasno zašto njena kći ne podnosi tužbu za rastavu braka. Punica je udovica. U vrijeme dok je bila u braku razvod je bio velika rijetkost. I sramota. Pogotovo u selima kao što je Žilište. Kaže:

- Osim što ne može imat djece…

- I škrt je – kaže moja mama.

- … i voli pit.

Pomislih kako je moj tetak onaj naš kasetofon već popio. Ako ga je i imao namjeru kupiti.

Žarko Milenić

Za vrijeme rata ‘Crveni križ’ je zbog potpune izolovanosti napadnutih građana BiH, bio jedan od rijetkih načina komunikacije sa rodbinom i prijateljima, kako onim u BiH, tako i sa onima van naše zemlje. Neke od tih poruka ugledale su svjetlost dana na internetu.

“…Prvo da te pitam jesi’l naučio čitati, ako nisi da ti ne pišem dalje…”

“…Daidža Atif je umro. Evo vam adresa pa mu se javite…”

“…Ne dolazi. Oženio sam se…”

“…Ne brinite se ništa za staru, umrla je prirodnom smrću…”

“…Babo je otišo sa halikopterom…”

“…Eto, nemoj puno da se brineš, žena ti je ugušena u konvoju…”

“…Mati samo plače i štrika… ”

“…Uze malo papira da ti napišem svoju iskrenost prema tebi…”

“…Prekuhala sam kosu…” (Dala je mini-val)

“…što i vama želim u ovim teškim i ratnim slučajevima…”

“…Dom za nezaboravljenu djecu…”

“…Miralem nije bolov’o. Samo je rek’o:”Hamko, okrenu mi se mozak!” to je bilo sve…”

“…Piši mi molim te, da li ti je porasla frizura…”

“… Edo je porast’o k’o konj…”

“…Kadira je smršala, ostala je samo futrola od nje…”

“…Sto se tiče nene, stvarno je slaba . Jezik joj okraćo, jedva se razumije šta priča…”

“…Toliko sam te poželila da te očima ne mogu nacrtat…”

“…Nemoj da me nosiš u uspomenama k’o kamen u bubregu…”

“…Ne idem vise u školu, idem samo u džamiju i na igranke…”

“…Mamo, pošalji vešova unutrasnjih…”

“…Između mene i Damira je bilo nešto. (Metak)…”

“…ALAVIJU” ( I love you)

“…Svi klanjaju, samo je Huso ost’o prava komunjara…”

“…Stivena su osunetili…”

“…Kako te sluzi konj i sta s’njim radis…”

“…čuvaj svoj porodični brak…”

“…Nemoj da ti se pamet mijenja prema meni…”

“…Išla sam kod živcanog doktora…” (kod psihijatra)

“…Konvoji iz Hrvatske su progulili…”

“…Babo, poželio sam te k’o zemaljsku kuglu…”

“…Nadam se da ćeš ovo moći sam prčcitati jer sam pis’o školskim slovima…”

“…Pošalji iz Kladnja diplome od znanja…”

“…Ne znam više ni kako izgledaš, sjećam se samo da si ostala iza mene mršava k’o svraka…”

“…Dijete nam je pravo lijepo, isto umproforac.”

Ispitivanjem prerađevina od mesa iz prometa (tržni centri i veliki dobavljači) krajem februara i početkom marta na području Kantona Sarajevo, na osnovu uzoraka dostavljenih od Kantonalne veterinarske inspekcije Sarajevo, utvrđeno je prisustvo konjskog mesa u proizvodima deklarisanim kao goveđe ili svinjsko meso. Dva mjeseca nakon što je Mikrobiološko-hemijski laboratorij za pregled i ispitivanje namirnica Veterinarske stanice Sarajevo službeno obavijestio Kantonalnu veterinarsku inspekciju Sarajevo, javnost i potrošači o cijelom slučaju ne znaju ništa.

Ovaj šokantni podatak navodi se u “Informaciji o stanju u Mikrobiološko-kemijskom laboratoriju za pregled i ispitivanje namirnica Veterinarska stanica Sarajevo” nakon razrješenja direktora preduzeća. Informaciju je premijeru Vlade Kantona Sarajevo Suadu Zeljkoviću i predsjedavajućoj Skupštine KS Mirjani Malić uputio sad već bivši direktor te stanice Nedim Brdarić zajedno sa koleginicom Lejlom Zahirović.

Informacijom o tome “šta se dešava sa stručnjacima u našoj ‘kući', nakon razrješenja direktora preduzeća” Brdarić i Zahirović obraćaju se kao dugogodišnji uposlenici Veterinarske stanice i kao “kompetentne osobe iz domena analize hrane sa naglaskom na imunoenzimska ispitivanja rezidua u namirnicama životinjskog porijekla”.

- Danas smo, navode Brdarić i Zahirović, totalno isključeni i marginalizirani iz aktivnosti u laboratoriju, a ovu informaciju Vam šaljemo s ciljem da se informišete i možda upitate zbog čega se sve ovo radi.

Informacija je upućena i ministru privrede Kantona Sarajevo Eminu Hrenovici, Veterinarskoj komori Federacije BiH, Uredu za veterinarstvo BiH, Agenciji za hranu BiH, Kantonalnoj veterinarskoj inspekciji, te Ambasadi Republike Slovenije i evropskom ekspertu za rezidue dr. Vesni Cerkvenik Flajs iz Slovenije uz čiju stručnu pomoć je, između ostalog, Laboratorij implementirao metodu detekcije hloranfenikola u tkivima.

Na posljednjoj sjednici SKS tačka imenovanja skupština javnih preduzeća skinuta je s dnevnog reda. Zastupnik Naše stranke u Skupštini Predrag Kojović u okviru te tačke namjeravao je pojasniti zašto poslanici NS-a neće glasati za imenovanja za skupštine, između ostalih, i u JU Veterinarskoj stanici. Kako tačka nije bila razmatrana, on je na svom blogu prenio informaciju o utvrđenom konjskom mesu u proizvodima goveđeg i svinjskog porijekla o čemu je još 5. aprila, dakle prije mjesec i pol dana, obavještena Inspekcija.

- Ali niko nije reagirao, javnost nije obaviještena, a radnici koji su, zahvaljujući svojoj stručnosti utvrdili tu činjenicu, hitno su premješteni na druge poslove, degradirani su, a laboratorija je, u nedostatku stručnog kadra zaključana, navodi zastupnik Kojović na svom blogu. Poslanik NS-a ističe kako dodatno i posebno problematično može biti porijeklo konjetine, jer se trkaćim konjima ubrizgavaju steroidi koji, ako ljudi jedu takvo meso, izazivaju kancerogena oboljenja.

Naš sagovornik je kazao da će prve naredne prilike, u dijelu koji je rezerviran za poslanička pitanja, na Skupštini KS problematizirati ovaj slučaj.

- Dotad će proći mnogo vremena. Zavisi šta će se dogoditi u međuvremenu. Ali, ako bude ista situacija kao što je sad, onda ćemo zvanično postaviti to pitanje Veterinarskoj inspekciji KS, kazao je Kojović.

Mikrobiološko – kemijski laboratorij za pregled i ispitivanje namirnica u sklopu Veterinarske stanice Sarajevo egzistira od 1975. godine. Osnovan je s ciljem ispitivanja namirnica animalnog porijekla. Laboratorij u svom sastavu ima tri odjeljena – mikrobiološki, kemijski i odjeljenje elisa testova. Odjeljenja su vodile educirane i kompetentne osobe za svaku navedenu oblast ispitivanja, a sve metode koje se izvode u odjeljenjima su bile akreditirane.

Laboratorij je dosad učestvovao u državnim monitorinzima rezidua u namirnicama kao referentni laboratorij za ispitivanja hloramfenikola i rezidua antibitika, gdje su opet gore navedene osobe svojim potpisima stajale iza rezultata ispitivanja i jedini smo laboratorij koji je utvrdio prisustvo rezidua u nekoj namirnici koja je bila predmetom monitoringa.

Odlukom Upravnog odbora Veterinarske stanice KS, ranije ove godine umjesto Nedima Brdarića, na mjesto direktora imenovan je Jasmin Kazazović.

Kao rezultat odluka Skupštine Tuzlanskog kantona od 15. maja, kojim su smijenjeni premijer i članovi Vlade Tuzlanskog kantona, ostaje činjenica da Tuzlanski kanton od jučer nema izvršnu vlast – saopćeno je danas iz Odjeljenja za informiranje Vlade TK-a.

U saopćenju se navodi kako tim odlukama nisu precizirani pozicija, uloga, dužnosti i obaveze smijenjenih članova Vlade za period dok ne bude imenovana nova Vlada, što Tuzlanski kanton stavlja u fazu potpune blokade.

Vlada Tuzlanskog kantona, kao kolektivni organ, zadnju sjednicu održala je 26. aprila, ali su ministarstva sve do jučer redovno obavljala svakodnevne dužnosti iz svojih resornih oblasti.

-Najvećem broju građana i pravnih lica period bez izvršne vlasti vjerovatno ništa neće značiti. Ali oni, kojima je blagovremeno izdat dokument ministarstva, s potpisom ovlaštene osobe, neophodan za, naprimjer, učešće na konkursu ili poslovnom tenderu, ostaju do daljnjega bez njega. Takvih, među pola miliona građana Kantona, ima iznenađujuće mnogo – kaže se u saopćenju.

Podsjeća se i da trenutno ne postoji niko ovlašten za potpis bilo kakve isplate iz Budžeta, tako da do daljnjeg nema nikakvih plaćanja.

-Smjenom premijera i ministara u Vladi Tuzlanskog kantona, bez prelaznog perioda do imenovanja nove Vlade, blokiran je rad i donošenje internih odluka svih ministarstava koja su, shodno odlukama Skupštine Tuzlanskog kantona, ostala bez osoba ovlaštenih za potpisivanje akata iz resorne oblasti – dodaje se u saopćenju.