U garažnom prostoru tuzlanskog Merkatora, koji se u ovom periodu pretvori u jedan veoma interesantan, posve drugačiji, knjiški ambijent, sutra počinje četvrti po redu Međunarodni sajam knjige.

Organizatori sajma su: ‘Forma Nuova’ iz Tuzle i IKD ‘University press’ iz Sarajeva, a u saradnji sa Mercatorom BH.

Sajam će od 22. do 27. maja tekuće godine okupiti domaće i strane izlagače koji će imati priliku predstaviti sopstvenu izdavačku produkciju i promovirati pojedinačna izdanja iz različitih oblasti.

Sajamski prostor za posjetioce bit će otvoren od 10 do 21 sat, a izdavači i knjižari najavili su posebne sajamske popuste tako da se očekuju povoljne cijene knjiga.

Tokom pet dana trajanja, ljubiteljima knjige predstavit će se oko 80 izlagača, kako iz BiH tako i zemalja regiona.

Dani sajma odlična su prilika da se predstave knjige u oblasti stručne literature, dječije književnosti, ali i drugi interesantni naslovi iz oblasti književnosti.

Ovaj sajam afirmiše domaćeg pisca i domaću knjigu koja po svom kvalitetu nimalo ne zaostaje za zemljama regiona. Tokom trajanja ovog praznika knjige bit će proglašena knjiga dana a na kraju i knjiga sajma…

Urednik i moderator književnog programa na sajmu je pisac Mehmed Đedović, ulaz na sajam kao i parking prostor je besplatan…

U nastavku donosimo planirani program promocija na sajmu knjiga u Tuzli:

P R O G R A M

PREZENTACIJSKA DVORANA ČETVRTOG  MEĐUNARODNOG TUZLANSKOG SAJMA KNJIGE

Srijeda 22.5.2013.

18,00 h.  Svečanost otvaranja Četvrtog međunarodnog tuzlanskog sajma knjige i Izložbe – Iz tuzlanske kolekcije Zavičajne zbirke Narodne i univerzitetske biblioteke Dervis Susic – Tuzla.

Četvrtak 23.5.2013.

13,00 h.    Predstavljanje knjige CECA : PRIČA O SVETLANI KITIĆ, NAJBOLJOJ RUKOMETAŠICI SVETA SVIH VREMENA autorice Vujčić Svetlane u izdanju Dobre knjige Beograd. U predstavljanju učestvuje Kitić Svetlana i autorica

14,00 h.  Predstavljane izdavačke produkcije Izdavačke kuće ZALIHICA Sarajevo. Predstavljač Almir  Zalihić, glavni urednik

Petak 24.5.2013.

11,30 h.  Predstavljanje knjige DžEMAL BIJEDIĆ – POLITIČKA BIOGRAFIJA  autora Prof dr Kamberović Husnije u izdanju Muzeja Hercegovine Mostar; – O knjizi će govoriti: Prof dr Izet Šabotić; Asim Krhan i autor

16.00 h.   Predstavljanje izdanja JU Arhiv TK Tuzla: Časopis ARHIVSKA PRAKSA br. 15 – predstavljač Omer Zulić ; ČASOPIS ARHIVSKA PRAKSA (1998.-2012.) - DOPRINOS RAZVOJU ARHIVSKE DJELATNOSTI U BIH (U POVODU PETNAEST GODINA IZLAŽENJA) – prdestavljač Hatidža Fetahagić i VODIČ KROZ ARHIVSKE FONDOVE I ZBIRKE ARHIVA TK, TUZLA 2012. – predstavljači Selma Isić i Nijaz Brbutović.

17,00 h     Predstavljanje knjige KULTURA I TRADICIJA U BIH – VIŠEMILENIJSKI KONTINUITET,  autora dr. Senaid Hadžić – Dr. Sead Selimović u izdanju Arhiva Tuzlanskog kantona; – predstavljači Dr. sc. Izet Šabotić i dr. sc.Sead Selimović,

Subota 25.5.2013.

14,00 h    DAN DJEČIJE KNjIGE :

Promocija Dječijeg književnog kluba

Promocija knjige Uspavanka za knjigosaura autorice Jagode Iličić

Promocija slikovnica za djecu na engleskom jeziku autorice Marije Fekete Sullivan

19.00 h.   Predstavljanje filma Žrtva je krivac – Dokumentarni film o slučaju Brčanska Malta 1992 u produkciji Fondacije Istina, pravda, pomirenje i Federalne televizije. Poslije projekcije razgovor o filmu. Moderator Sinan Alić, predsjednik Upravnog odbora Fondacije Istina, Pravda, Pomirenje Tuzla

Nedjelja 26.5.2013.

12.00 h.   Predstavljanje knjige  RJEČNIK SARAJEVSKOG ŽARGONA autora mr.sc  Saračević Narcisa

13,00 h.  Predstavljanje novih knjiga članova Društva pisaca Tuzlanskog kantona

IZLOŽBA

Iz tuzlanske kolekcije Zavičajne zbirke Narodne i univerzitetske biblioteke Dervis Susic – Tuzla.

BIBLIOTEČKA RADIONICA

Ponedjeljak 27.5.2013.

11.00 h.    U organizaciji Fondacije „Kemal Bakaršić“ Sarajevo i Narodne i univerzitetske biblioteke „Derviš Sušić“ – Prezentacijska dvorana

Uvodničari: Dr Mario Hibert, Mr.sc Enisa Žunić, Saša Madacki, Numanović Amar

13,00 h  Predstavljanje knjige  OSNOVI RADIJSKOG NOVINARSTVA  autora dr Baraković Vedade i  dr  Mahmutović Mireze – U predstavljanju učestvuju prof. dr Enes Osmančević i autori.

Mehmed Đedović / Kalesija Online

Što mi dođe on? Kao neki  tetak? Jer njegova žena je mojoj majci rođakinja? Koja? Prva, druga, treća?… Ne znam. Po kome? Stričevićka? Ujakovična? Tetkična? Ne znam. Tek idem u mamino rodno selo Žilište gdje nisam bio bar deset godina.

Išao sam tamo k rodbini dok je bila baka živa. Odnosno dok je baka bila relativno zdrava. Rodbina i dalje živi u Žilištu. Ali nakon bakine smrti nas ne posjećuju. Ili očekuju da ih prvo posjeti mama? Ona tvrdi kako za to nema vremena. Kad je jednom pokojna baka zamolila nešto svoju kćerku da joj uradi ova reče:

- Nemam vremena.

- Dabogda ga nikad ne imala!

- Otiđi – rekla mi je mama. – Obećo nam je kasetofon. Sigurno s radijem.

- Samo zato što ćemo im poslat rodni list? – čudim se.

- Nije to njemu ništa – kaže mama. – Oni žive u Njemačkoj!

Idem. Autobusom. Iako mi se ne ide. Po ovoj zimi. Snijeg napadao pola metra. Cesta vjerojatno skliska. Sumnjam da tamo sipaju sol.

Nekako stižem.

Ispostavlja se da sam došao uzalud. Matičara nema. On ne radi svaki dan. Ponedjeljkom, srijedom i petkom. Po tri sata. Tako piše na vratima ureda.

Srećom me opazila susjeda. U njenoj kući je smješten ured. Dala mi adresu matičara koji živi kao podstanar u Bukaču. Kaže da on ne dođe uvijek ni u predviđene dane. Trebam ga pitati koji dan će sigurno doći. Zapisujem na papirić. To ime mi je odnekud poznato…

U vrijeme kad sam pokucao na vrata opet matičara nije bilo. Bila njegova mlada supruga. S kćerkom u naručju. Kaže da će njen muž biti na svom radnom mjestu sigurno u petak.

U petak ponovo sjedam u isti autobus.

Matičar je zbilja tamo. To je moj bivši kolega sa studija ekonomije u Bukaču. Prekinuo je redovni studij kao i ja. Za razliku od mene koji sam se sasvim ispisao on i dalje studira. Izvanredno. I, za razliku od mene, nezaposlenog, on radi bar honorarno. On je inače rođen u Žilištu. U Bukaču još nešto radi. Neki šverc, rekla mi je onda susjeda iz Žilišta.

Ispostavlja se da me se moj negdašnji kolega ne sjeća. Podsjetih ga na studij. Ne vrijedi. On je i dalje ozbiljan. Čak smo jednom bili zajedno i na jednotjednoj vojnoj vježbi. Ni to nije utjecalo da promijeni raspoloženje. Valjda studij i vojska nisu za njega ugodna iskustva?

Rodni list sam  dobio. Platio taksu.

- Zašto vam treba rodni list? – pita me smrtno ozbiljni matičar.

Kažem da je to za moju tetku. Ona želi usvojiti dijete. Kćerku.

Matičar nije radoznao. Više ga ništa ne zanima. Da je ženskog spola možda bi bio znatiželjan. Moja daljnja tetka može imati djecu, ali ne i njen muž. Odlučili su usvojiti dijete. Izbor je pao na dvomjesečnu bebu. Djevojčicu. Zato im treba rodni list.

Majka djevojčice je jedna njemačka studentica. Potpisala je izjavu u kojoj se odriče svih svojih prava na dijete. Na njeno dijete. Njoj neće reći tko će dijete usvojiti. Adresu onih koji će usvojiti njenu kćerku, naravno, neće dobiti. Majka koja ne želi biti majka vjerojatno ima dečka. Vjerojatno se za njega kani i udati. On ništa ne zna. Ni da je ona imala vezu. Ni da je bila trudna. Ni da je rodila. Ni što je rodila. Ni da je potpisala tu nemajčinsku izjavu.

Kći koja nije kći moje tetke i tetka će, naravno biti odgajana kao da je ona njihova prva kći. Tko joj je majka i otac nikad neće saznati.

A možda i hoće? Bar za majku? Ako posumnja.

Zašto? Možda će zaključiti kako ne sliči ni na tobožnju majku ni na tobožnjeg oca? Možda će zaključiti kako joj je karakter sasvim drugačiji od njihovog?

Ili će joj netko reći. Da njen majka nije njena majka. Da njen otac ustvari i nije njen otac. Naravno taj netko joj neće znati reći tko je njena majka niti tko je njen otac. Ni gdje se nalaze. To će kći sama možda otkriti. Možda će jednog dana na osnovu svojih sumnji provesti istragu? Saznati istinu? Saznati gdje joj je majka? Sresti je? Možda.

Izašao sam iz ureda zadovoljan.

Ali ne zadugo. Autobus je otišao. Autobus koji se po redu vožnje odmah vraća u Bukač. Prošli put sam imao sreće. Vozač se bio malo odmorio.

Od one iste susjede saznah da će sljedeći autobus krenuti tek za tri sata. Preporučila mi da to vrijeme mogu provesti u kavani “Utjeha”.

Nisam se htio tješiti. Odlučih se odmah vratiti. Pješice prijeći tih šest ili sedam kilometara.

Kažem to susjedi. Ona me začuđeno pogleda. Sigurno je pomislila da sam lud.

Kad sam se vratio kažem mami:

- I to je gotovo. Sad pošalji rodni list i čekaj kasetofon!

Kasetofon nije stigao.

Stići će samo pismo zahvalnosti. I fotografija. Na poleđini će pisati:

“Naša ćerkica…”

Pisat će i njeno ime. Ime, koje naravno, ne zvuči njemački. Čak ni germanski.

Posjetit će nas tetkina majka. Ona živi u selu Žilištu. Nije mi jasno zašto nju njena kći i zet nisu zamolili da izvadi rodni list. Zar zato što je žena nepismena?

Punica ne voli zeta. Nije joj jasno zašto njena kći ne podnosi tužbu za rastavu braka. Punica je udovica. U vrijeme dok je bila u braku razvod je bio velika rijetkost. I sramota. Pogotovo u selima kao što je Žilište. Kaže:

- Osim što ne može imat djece…

- I škrt je – kaže moja mama.

- … i voli pit.

Pomislih kako je moj tetak onaj naš kasetofon već popio. Ako ga je i imao namjeru kupiti.

Žarko Milenić

Siromašak Sinan Smajkan je svako jutro izvodio mršavu kravicu na još mršaviju ispašu povrh sela Trlice. Gazdinska djeca napasali su rasne „holađanke“ u plodnoj ravnici. Dok je bosanska buša više brstila lišće crnog gloga nego li pasla sitnu i ljutu travu, simentalke su se poput paunova šepurile po širokim livadama birajući sočnije zalogaje.

Ni siroti Sinan nije imao puno izbora šta će staviti u usta. Iz  torbice, ispletene rukom brižne majke Zarife, izvlačio je komad kukuruznog hljeba zamotan u novinu, lomio ga prstima i gutao opore zalogaje. Kada bi suha mrvica zapela u grlu, zaljevao ju je surutkom iz čuturice. Nije jednom gledao kako se u rukama vršnjaka bijele šnite  pšeničnog hljeba premazane kajmakom.

One godine, kada je prispio da može raditi za nadnicu kod seoskih gazda, javiše mu iz doline da je umro njegov babo Jusuf.

Junuzbegov sin vikao je uz vjetar:

- O, Sinaneee, o-o-ooo! Našli ti babu u Zarudini! Strefilo ga srce, o, Sinaneee!

Vratio se kući uplakan.

- Sinane, nemoj plakati. Dragi Bog je tako htio. Njegova je najpreča, sine! – reče mu majka i prinese ćasu sa ukiseljenim mlijekom. Prvi put nije skinula kajmak.- Zadahni dušu, pa biće i za pijace – prošaputala je.

Sinan je zaustio nešto da kaže, ali nije izustio.

Progutao je riječ.

- De sad ručaj, blago majci!

Zarifa nije mogla jesti.

- Presječe me Jusufova smrt – reče.

Kada se Sinan najeo kao nikada tako, majka spusti ruku na njegovo rame i tiho izusti:

- Sutra, idemo na pijacu…

Trgao se kao opržen.

- Što, majko?

- Idemo prodati kravu…

- Zar moramo?

- Moramo sine! Nek očeva dženaza bude kako dolikuje insanu. Od preostalih para kupićemo muznu kozu. Nama dvome more biti!

- More i mora, majko!

Sutradan poraniše.

- Valja nam se iz čaršije zavida vratiti  – reče mati.

Sinan zagrli kravu prije nego što je izvede iz štale.

- Halali Baljavo moja ako sam ti išta nažao učinio – zaplakalo je srce njegovo.

To jutro horozi nisu pjevali. Kao da sačekaše da Smajkani zamaknu iz sela. Ako je neko provirio iza prozorske zavjese mogao je vidjeti nesvakidašnje sitnu i mršavu ženu kako pognute glave korača ispred tankovitog dječaka koji je za lanac vukao kravicu.

Odoše zavida, vratiše se pred noć.

Suze se nisu dale sakriti.

Ni dobri ljudi nisu ostali suhih očiju, ali bilo je i onih kojima je jezik klizao u mokrim ustima:

- Ne plaču Smajkani za Jusufom, već za kravicom!

Sirota Zarifa brinula je svoju brigu:

- E, tek sad smo ljuta sirotinja!

 II

Ne prođe dugo, ode i Zarifa tamo odakle se vraćaju samo nosači mrtvih. Razbolje se od tuge i brige. Dok nije ispustila dušu Sinan se nije odmicao od njenog uzglavlja

- Boli li, majko?

- Još malo, samo još malo će boljeti i prestaće!

- Hajmo ljekaru, majko.

- Sine, od ove boljke lijeka nejma.

Ujutro je preselila.

U mezar je odnijela brigu:

“Sine, kako ćeš mi sam?”

Mogao se Sinan zakleti da je svojim očima vidio bijelu golubicu kada je prhnula kroz otvoreni prozor.

- Majkina duša – prošaputao je.

Isti dan je prodao kozu kako bi svjetlog obraza spustio majku u kabur nadomak babinog mezara. Branio se od sebe i drugih:

- Neka bar dženaza bude lijepa, ako mojoj majci nije bio lijep život.

 III

Bile su to one godine kada su iz Trlice uveliko išli na privremeni rad u Njemačku. Sinan se prijavio među prvima. Za put je posudio novac. Pokucao na vrata kuće Salih-bega Kadića kod koga je njegov otac najviše nadničio.

- Sabahhajrola, beže!

- Kojim dobro sinko?

- Posudi, al’ nikom ne kazuj.

- More li Sinane ovako; pare dajem, al’ pare neću nazad. Tvoj babo je to zaradio za života!

- Jel’ s halalom, Salih-beže?

- Bezbeli da jeste. Ne bih ti pare drugačije ni dao!

Domalo je nestao iz sela. Niko ga nije video kada je otišao. Kuću je ostavio otključanu.

Godine su prolijetale kao ptice selice.

Nikome se nije javljao.

 IV

Pojavio se kada je bio zaboravljen.

Malo ko ga je prepoznao, Drugi su iz tuđine stizali autima, a on je u selo došao pješice. Po jednostavnoj odjeći i obući reklo bi se da je u svijetu dangubio, ali nije mahao rukama.

Za sobom je teglio kofer.

Nije bio sam.

Stiže sa trojicom.

Susjedi brzo prepoznaše Selima Mujkića i Ejuba Ajkunića. Prvi je bio na glasu kao najbolji graditelj džamija i munara, a drugi kao kamenorezac bez premca. Treći je bio nepoznat. Taj nepoznati više se osmjehivao nego što je pričao. Prošli su kroz selo do groblja. Sinan je prvo raskrčio korov oko očevog i majkinog mezara, pomolio se za njihove duše, a onda kazao:

- Ejube dobri, hoću nišane od najtvrđeg kamena!

- Dobro Sinane!

- E, tako, blago meni!

Na zemljištu Smajkana razapeše šator.

Sutradan selom zatutnjaše kamioni natovareni građevinskim materijalom. Tamo gdje Sinan izađe i stade, stadoše i kamioni. Kad Sinan sjede, a sjede tamo gdje je bila njegova kuća, sjede i Selim neimar.

- Dobri Sinane, de sada kaži, gdje ćemo zakopati temelje?

- Ako Bog da, ovdje, gdje sjedimo!- reče.

 V

Svo vrijeme gradnje Sinan je nadgledao radove. Dugo su susjedi mislili da gradi novu kuću, a kada su neimari sazidali prvi prozor u obliku poluluka, saznadoše:

“To Sinan gradi džamiju!”

Brže nego što se mislilo niče džamijsko zdanje sa vitkom i visokom munarom sa koje se vidjelo selo kao na dlanu.

Uz džamiju, graditelji podigoše i Spomen – česmu. U mermer kamen kamenorezac krasopisom uklesa riječi:

“Ovu hair česmu, kao znak zahvalnosti svojim roditeljima Jusufu i Zarifi Smajkan, podiže sin Sinan.”

Pred jesen građevinci privedoše posao kraju.

Oči se nisu mogle nagledati džamijskog dragulja čiji sjaj je širio zjenice.

 VI

Sinan je prije snjegova spakovao kofere i otišao.

Nikada se nije vratio u selo.

Ostala je džamija.

Narod joj dade ime – Sinanova džamija!

MUSTAFA SMAJLOVIĆ

Sajam knjiga u Sarajevu se završio. Bilo je, kao i svake godine vrlo interesantno i poučno… Dosta knjiga je promovirano, razmijenjeno, dogovorene su neke vrlo konkretne saradnje…zbog toga sajmovi i postoje…

Istina, bilo je onih koji nisu bili zadovoljni, cijene zakupa prostora za štandove su visoke, kriza je, manje svijeta je kupovalo, a bilo je i promjedbi na organizaciju sajma, no nije to najbitnije…

Knjiga je bitna, neprolazna, nezamijenjiva i koliko god se činila ugroženom u današnja vremena kojima dominiraju loši učenici i slabi čitaoci, nije baš tako…

Na kraju, ne mora i nije samo 23. april Dan knjige, za pametnoga i mudroga je to svaki dan, zbog toga neka knjiga i drugim danima…

U očekivanju sajma knjiga u tuzlanksom Merkatoru, koji bi trebalo da se dogodi za manje od mjesec dana, donosimo malu fotogaleriju sa minulog sajma u Sarajevu…

Živjela je u maloj kući kraj rijeke. Kućica je bila od bukovih direka i ljeskove čatme oblijepljena limskom pržinom i posađena na niskoj podzidi od kamenih ploča. Prozori su bili mali četvrtasti i po cijeli dan otvoreni.
Tiha kao užjak, rijeka je dolazila niz boljhansku ravan, provlačila se između rasovskih vrtova i pod Huzovom baščom ulijevala u Lim.
Ispod prozora čatmaruše bilo je nekoliko širokih jazeva iz kojih su rasovci odnosili pijesak, sitan kao toz. U tim vodenim trbusima, bosa i golokraka djeca, lovila su ribice.
Nurija je imala mnogo braće i sestara. Hajriz je bio najstariji. Bila su to lijepa i napredna djeca. Po cijeli dan u maloj kući se ulazilo i izlazilo. U toj košnici sa hajatom prema putu vrio je život. U vrtu iza kuće, nadirale su jedre stabljike kukuruza kao gora, a između snažnih stabljika, šarenjele su se krupne, krastave tikve. Kad pripekne, Nurijina majka Arifa otkine široki list i njime kao čadorom zakloni tikvu, kao da je od očiju krije.
Arifa je bila krupna i vazda nasmijana. Živjela je bez žurbe. Niste je nigdje mogli sresti bez njenih dugih, sjajnih igala sa crvenim đinđusima na krajevima kojima je neprestano hvatala bijelu, beskonačno dugu nit. Spremala se za zimu.
Oca Smaja, u plavom radničkom odijelu, mogli ste sresti svakoga dana sem nedjelje u ulici od Nikoljačkog mosta do pijace. Oko podne spusti kolica ukraj parka, sjedne na klupu pod starim orahom i odmota zavežljaj. I tako svaki dan.
Nurija je završila osnovnu, dalje nije mogla. Tanak džep uličnog čistača mogao je školovati tek svako treće.
Dešavalo se često, ne znam da li slučajno, da se zajedno uputimo iz grada. I baš jednom, dok smo se tako vraćali širokom rasovskom džadom, ona započe:
– Slušaj, reći ću ti nešto vasžno – veli mi.
Ne navikao na ovakav ton u njenom glasu, okrenuh se prema gradu kao da me neko otud zovnu, a on, oivičen blještavilom Lima i velikim kamenim hatulama kao polomljenim vilicama, porumenio pod tek upaljenim svjetlima kao sazrio čir.
– Kad djevojka voli – nastavila je sramežljivo – to je kao da gori lučevina.
Zašto li mi to sada govori, razmišljao sam, dok se iza jedne blage krivine začuše kopite i, ispred sijenom natovarenog konja, izbi čovjek. Ispod dviju ogromnih bala fiktale su noge kao mačuge. Glava koja je jedva virila iz tovara bila je raspolovljena bijelom crtom od sredine čela prema nozdrvama. Čovjek pred konjem mirisaše na polje duhana, a cigaru držaše u ustima pa kao da mu svitac bješe sletio na kraju usni. Sklonili smo se u kraj, ali, iako put bješe širok, nismo uspjeli izbjeći onaj dražesni dodir sasušene trave i opijajući miris planinskih cvjetova.
Rastali smo se na kraju voćnjaka. Ona je otišla u svoju čatmarušu, ja – tetki Fati na gornji sprat kuće, u musafirsku sobu, odakle ću svunoć, pritisnut nesanicom pogledivati u njene prozore.

***

Istoga ljeta dogodila se tragedija: jednoga tihog julskog dana, kada je na rasovskoj ravnici ležalo sunce kao ćilim, utopiše se nurijina sestra Ramija i brat Rafet. Omamljena bjelasastim ribama koje su, ošamućene beranskom celulozom, plutale nizvodno kao ljesa, Ramija se obrela u opasnom vrtlogu.
Vidjevši da se našla u vodenom svrdlu, u koji su joj posljednji zamakli pramenovi duge kose, Rafet je skočio za njom. Osim sitnih staklenastih mjehurića u kojim su izašle njihove duše, ništa se drugo nije vratilo iz dubine. I kada se zeleno platno smirilo, a sitni mjehurići otplovili niz Lim, planula je obala. Ljudi su izbezumljeni dotrčavali do vode i pred tom smrtonosnom branom zastajali kao okamenjeni, bespomoćno gledajući u veliku zelenu plahtu što se lagano gipkala pod vrelim julskim suncem. Dole duboko u svojim kamenim čeljustima, Lim je držao zarobljene brata i sestru.
Vijest se brzo pročula Rasovom, pa, kad je došla do Nurije, ona je prvo zatvorila oči i čvrsto stisnula majku Arifu, tako da je ispod njenih nokata šiknula krv. Preko usana joj se navukao plav obruč, a onda je pobijeljela i pala. Zalivali su je vodom, udarali po obrazima i ona bi dolazila sebi i opet padala.
Od tad, Nurija je mrzjela Lim i sve rijeke na svijetu. Grozila se kao da je njihovim koritima proticala krv. Od tada klela se Ramijinom dušom i rijetko izlazila iz kuće.

***

Ostatak ljeta prošao je u tuzi za utopljenima. Iz Nurijinih očiju iščezla je radost, a duge crne kose izgubile su sjaj. U malu čatmarušu kraj rijeke uselila se njena patnja i progutala joj osmijeh. Danima je plakala. Sve rjeđe smo se viđali, a i kad bismo se sastali ona je šutjela ili pominjala Ramiju. Sve drugo je za nju bilo izgubljeno.
Jedne večeri stajao sam u vrtu iza tetkine kuće i uživao u neponovljivoj predstavi rane jesenje noći: žarkocrveni mjesec prosuo se po okolišu, cijedeći svoje zrake kroz orahove grane što su se zabadale u vodu u kojoj su se caklile srebrenkaste pastrmke kao žarovnice. Svojim praskavim glasovima cvrčci su slagali sa svih strana, a gore visoko u vrhovima Vlaha odlijegao je jedan umilan ženski glas. Bila je to Vezirka, koja je imala običaj da otvori prozor i kroz mjesečinu pusti svoju pjesmu. Nurija izviri napolje i reče:
– Kako lijepo mirišu kadife.
Nisam se pomjerio s mjesta. Želio sam da zaustavim dah i da svu ljepotu i sve mirise ovoga svijeta prepustim njoj.

***

A onda je poštar Ramo, naš komšija, donio poziv na moje ime. Na njemu je bilo lijepo odštampano, pisaćom mašinom, ime grada, broj vojne pošte 2253/2 i datum javljanja u kasarnu. Sviju nas je u kući obuzela nekakva tajna radost i, pošto sam bio najstariji od četvoro braće, dotad nepoznat osjećaj ponosa, mada sam kasnije na vodi , zatekao majku kako plače dok se tanak mlaz Rajevače ulijevao u crvenu testiju.
Služio sam u kraju gdje umjesto djevojaka sreću se bivolice, gdje su dani topli, a noći studene, gdje se zemlja rasteže kao žvakaća guma i gdje milicija do kasno u noć juri zaprege zbog saobraćajne nediscipline. Seljaci su bili tvrdoglavi i nisu vješali fenjere ozada, a to je po državnim propisima bila obaveza. Tamo bješe ljubav zabranjena, ali sam opet, u jarugama uz prugu, često zaticao žive kamare. Pruga je vodila kroz široka pšenična polja, kuda sam svaki dan, po zadatku, pješke odlazio u malu varoš, šest kilometara udaljenu od kasarne. Varošica bješe smještena na kraju polja i kada bi smo pogledali sa prozora naših spavaonica, sretali su nas sivi stubovi fabričkih dimnjaka iz kojih su vječito kuljali otrovnožuti oblaci i lijepili se za krovove kuća dajući im žućkastosivu boju.
Zbog toga niko u okolišu nije sadio kupus.

***

Bilo je oko podne kada sam, vraćajući se iz vojske, stigao u Rasovo. Dan julski, dug i topao kao i onda kad su se utopili Rafet i Ramija. Hitam uskim puteljkom kroz Mahovu bašču i jedva čekam da stignem. Jabuke obisle na tankim granama kalemaca, pucaju od jedrine. Na onom istom mjestu gdje sam prvi put poljubio Suvadu, skotrljala se velika šarka. Zraci se odbijaju od šarenog obruča kao da je staklom presvučena. Opazi me pa se brzo odmota i nestade kroz travu, ostavljajući za sobom još jedino jezivo šuštanje od kojeg se dizala kosa na glavi. Na širokim jazevima ispod čatmaruše, bosa i golokraka djeca hvataju ribice. Prije nego sam zakoračio na drven mostić, napravljen od dvije neuglačene daske, jedna ženska prilika minu stazicom između kukuruznih stabljika i jedva otetura za ćošak Smajove čatmaruše. Bježeći od mog pogleda odnijela je tanak repić napravljen od ostatka neopale kose.
Bika Bisa, koja se upravo spuštala niz vanjske stepenice velike tetkine kuće, raširi staračke ruke sa skorušenom kožom i još jednom ponovi da ne žali što nema sinove kad ima ovakve unuke, sinove njenih kćeri. Slabo je čula pa odveza mahramu i otklri uši. Govorio sam u te žive mikrofone i trudio se da me što bolje razumije.
– Gdje je Maho? – pitam je.
– Otišao je na put. Čak u Irak. Evo mjesec sastavio. Djeca su na Limu. Strah me, dijete moje, Lim je ko vuk. Fata je u mahali, saće, samo što nije. Koliko je to sati?
Kazah joj i smogoh snage da upitam za Nuriju, grleći je tako objema rukama i moleći tako da mi ništa ružno ne kaže o njoj.
Bika Bisa prvo pogleda preda se, pa onda tamo prema čatmaruši i duboko uzdahnu, izvlačeći mi tako i posljednju nadu.
– Nema joj lijeka, sine moj. Otkako se Rafet i Ramija utopiše, svernu joj pravo naniže. Ne pomažu ni doktor ni hodža, niko. Ili je ubi žalost, ili povuče od nekog, ili je treće… – Stara ugnu ramenima: – Mrav je od nje brži, eto šta ti rekoh, mrav…
Zaspi jedino pomalo u zoru. Dođe ponekad i ovamo. Eto, maločas je bila, pa veli: da idem Biko, sve mi nešto kazuje – neko će vam doći…
Utom jedan putnik zaustavi pretila dorata na prašnjavom putu iznad čatmaruše i majku Arifu upita ima li Nurijui boljitka, a mali žuti oblaci, kao pjege na Nurijinim nogama, krenuše od kopita prema sedlu.
– Biće dobro, ako Bog da – odgovori majka Arifa i, svikla na ovako teška pitanja i ljuta na sudbinu, ne pogledujući u onog čovjeka gore na putu, okrenu u kuću
– Dobra moja Nurija. Nije željela da je vidim – prošaptah, siguran da me moja na uši otvrdla bijača nije čula i svjestan da me otud iz utrobe čatmaruše, kroz zatvoren prozor gledaju dva topla crna oka.

FAIZ SOFTIĆ

Dan je, poput ribarskih brodica ili zakašnjele ljubavi, žurio smiraju. Crvenilo je prekrivalo Hamletov dvorac u Helsingoru a štapovi nemirno poskakivali u ribarskim rukama mameći bakalara, sila ili rijetkog laksa. Ribama nisam vičan, ali on jeste. Kasnije ću mu i ime saznati, Mahzer, ali i to sa bakalarom, silom i rijetkim laksom.

Vjerovatno ga ne bih ni primjetio da iz njega nešto, poput sočne psovke nije izašlo, kad mu je riba sa savijena štapa spala. „Ebem ti stare stvari“, čuo sam ga kako psuje zagledajući štap i olabavljeni silk. Zagledam se i ja u njega i počnem razaznavati u pokretima, crtama lica i čudnoj smirenosti, našeg čovjeka. Prikradam mu se da ga ne pometem, da provjerim otkriće, da je među onih desetak ribara u helsingorskoj luci i jedan naš.

Priđoh, uplašen da na mene ne istrese bijes zbog one ribe što mu se sa udice otkinula, pozdravim se nesigurno, kao da u mutnu vodu hoću zagaziti. Pogleda i on mene, odmjeri pogledom i klimnu glavom a onda nastavi blagim trzajima mamiti neku od riba koje će mi kasnije riječima, ali i u mreži približiti.

Neću vam pričati kako sam otišao da nam donesem šest malih flaša, jakog piva Carlsberg, malo sira sličnog našem trapistu, vrući dugački francuski hljeb i tri suhe, tanke sudžukice, ni to kako smo pili, mezili i razgovarali na travnjaku ispod Hamletova dvorca, zagledani u ribare i njihovo neprestano povlačenje mamaca ispred riba koje se više Mahzera nisu morale plašiti, ali ću vam reći kako me kupio da se raznježim i u uho pretvorim.

„Nikad ne znaš koliko si izgubivši dobio“, rekao mi je kad sam ga pitao šta bi te ona riba spade. Znao sam da ovu mudrost preko usana može prevaliti samo neko ko ima šta reći, neko ko je već u životu gubio pa se podizao. Možda tek sad tako mislim poučen iskustvom i pričom izašlom iz Mahzerove duše, meni ostalo da je papirom uhvatim, kao on onih nekoliko riba što je, još uvijek živih, u mreži držao a onda, kao u čast nenadna susreta, pustio u vodu. Gledao je za njima dok su u nevjerici zaronile u dubinu, u slobodu.

Neću vam pričati ni o Mahzerovom boravku u logoru, logor ko logor, pune tri godine dana „na pravdi Boga“, što bi on rekao. Došli u selo muškinje pokupili i potjerali povezano, kuće popalili a žene i djeca preko brda danima bježali prema Sarajevu, ali ću vam reći broj koji je Godinama, svaki dan na desetine puta ponavljao, da ne zaboravi. Nije smio da ga zapiše a on mu bio jedina veza sa slobodom, sa najmilijima za koje nije znao ni da su živi. 004522114977 (Ibro). Uveče, dok bi se vrtio po dekama po betonu prostrtim, broj je ponavljao kao da ovce broji na desetine puta dok nebi zaspao koji trenutak. Čim bi se probudio iznova bi počinjao 0045…

Dugo je čiste pameti hvatao logiku upamćivanja, sa nulama i sedmicama nije imao problema, one mu bile na kraju i zajedno, 45 upamtio po godini kad su mu odmetnici oca ubili, 22-ge mu majka rođena, bar tako joj je u ličnoj karti pisalo, 11 pamtio po jedinicama iz škole, kao da nikad nije ni jednu drugu ocjenu ni dobijao osim 1 pa 1. 49 godina je imao kad su ga u logor doveli. U glavi je samo trebalo poredati, 00, ubili baba, majka se rodila, ocjene u školi, mene zatvorili sa…, dodati 77 i kasnije to zamjeniti brojevima i na kraju reći, Ibro.

U Logoru je pored onog Ibrinog broja, koji nije smio zaboraviti, često i molitve u sebi ponavljao. Nije ih znao mnogo, tek toliko da je mogao petkom sa ljudima iz sela otići na džumu, nije im znao ni značenje, prisjećao ih se sa radošću, kao utopljenik slamke, ali se i plašio da mu nekad u snu preko usana ne izađu.

Kad su ga, krajem 1995 godine, po potpisivanju sporazuma o miru, predali UN-u, ovi ga rano jutrom transporterom odvezli do Zenice i samo ostavili Crvenom Krstu. Čim je došao do telefona nazvao je broj, znate koji i koga je tražio. Ibro mu rekao da mu je žena živa, da je dvoje djece uz nju, najstarijeg sina nije spominjao. Rekao mu da će oni čim prije budu mogli obezbjediti da i on dođe u Dansku.

Tad je prvi put saznao da je onaj broj u Danskoj, ali i da su mu žena i dvoje djece živi, da su i oni u toj dalekoj zemlji. Za Kemala mu Ibro nije ništa rekao, niti ga je on u strahu htio zapitkivati.

Čekajući papire, odlazio je u džamiju da napokon molitvu Svevišnjem šapatom preko usana izgovori. U džamiji stao u drugi red, kako je na selu navikao, kad su počeli da mu rukom mašu pokazujući da ide nazad. Nije mu bilo jasno šta hoće onim mahanjem pa ih i pitao. „Tri prva reda nisu za tebe“, rekli mu šapatom. Ubrzo vidio i za koga su. Neki važni ih popunjavali, oni iza im se klanjali i sklanjali. Mahzer se čudio, htio logor potisnuti iz sjećanja, svaki red mu bio dobar.

„Čestitam ti šehida Mahzere“, rekao mu hodža iz onog njegovog sela, kad su se pred džamijom sreli.

„Kakvog šehida, efendija?“, upitao ga Mahzer u nevjerici a bol ga preko prsa presjekla… Tad je i čuo da mu je Kemal poginuo. Okrenuo se okamenjen, i krenuo ulicom bez cilja, pogođen vješću ko puščanim zrnom. Dao bi dukat za suzu, ali ga oči izdale, nije ni jednu mogao na njih iscijediti, od bola mu presahle. Nekoliko je dana hodao Zenicom kao bez duše, uz rijeku niz rijeku, presabirao život slikama kroz glavu, podvlačio neku svoju crtu, tražeći slamku da se za nju uhvati.

U onom podrumskom stanu, gdje su ga smjestili, u kutiji bilo puno knjiga. Jedno veče ih, ni sam ne zna zašto, počeo preslagati, skidati prašinu sa njih, listati, dok nije naišao na jednu o zeljastom bilju. Kasnije će joj i autora, Čedu Šilića, upamtiti, korice, slike, ono što je uz njih pisalo. U početku slova naglas sricao kao da je tek u školu pošao, i prestao, misli se u njemu gnijezdile, ono zeljasto bilje počeo po glavi prebirati i tražiti po šumama zavičaja.

„Zahvaljujući onoj knjizi, ja se kući i selu vratio, predamnom se množile slike, ali i trave od kojih sam ranije samo poneku poznavao, sad sam ih po rukama prometao, praveći od njih salate, čajeve, obloge za uboje. Ona knjiga me i u život vratila. U njoj značenje bilo zatvoreno u slova, kad sam njega počeo otključavati riječima, dobio sam na stotine koristi, za koje ni znao nisam“, govorio je prisjećajući se prve knjige koju je cijelu pročitao, pa još po nekoliko puta, udarajući svojom flašom od moju kao da probava jesu li ljekovite.

Ubrzo je Mahzer, našao negdje i teku neispisanu, zašiljio olovku i počeo bilježiti, ime knjige, autora, ono najvažnije u njoj. U onoj kutiji sa knjigama bilo još knjiga poput one o zeljastom bilju, ljekovito bilje, pa uzgoj glisti, uzgoj puževa. Kroz knjige počeo i nekud pobjeglog gazdu upoznavati, sve ga ko njega interesovalo, samo malo drugačije. On gliste, kad bi ih u njivi našao, kokoškama bacao, sad pročitao da je sva zemlja prošla kroz utrobu gliste. Puževe bi nekad, poslije kiše brao i nosio u otkupnu stanicu, sad pročitao i zašto ih, tamo neko u dalekom svijetu otkupljuje.

U Zenici je u onu bilježnicu upisao devet naslova koje je pročitao, ko ih je napisao, o čemu govore. Bilježnica mu bila i jedino što je sa sobom u Dansku ponio. I da je htio šta drugo, nije imao šta, sve njegovo u selu spaljeno, u logoru ništa ni imao nije, iz tuđe kuće nije htio stvari uzimati, zahvalan bio na onom pročitanom.

Susret sa porodicom je odbolovao, sreća i tuga se u njemu sudarali, tukli ga u prsa, htjeli mu sve unutra polomiti. Djeci se obradovao, izrasla, tuđi jezik naučila, u tuđe škole rano zorom odlazila, on ih na vratima čekao da se vrate. Žena mu se zaposlila u nekoj fabrici i ona na posao rano odlazila, on sam kući do kasno ostajao. Ponovo se presabirao, vrtio u krug kao u onoj logorskoj ćeliji. I žena mu se bila promjenila, nije to mogao objasniti, kako i zašto, samo ništa više nije bilo kao ranije, Kemo ih progonio kao noćna mora, svako bježao u svoju muku, u svoju samoću.

„Moje sreće kad su mi pokazali put do gradske biblioteke i police sa našim knjigama“, govorio mi je opisujući trenutak susreta sa knjigom, novim prijateljem kog je u Zenici sreo.

„Da me kojim slučajem mogao babo vidjeti kako knjizi trčim, u grobu bi se prevrtao“, šalio se na račun one 11-ske koju je u zatvoru godinama pamtio a ona ga na jedinice iz škole podsjećala. U onu bilježnicu nije više upisivao knjige o zeljastom bilju, glistama i puževima, počeo čitati o avionima a onda kući ponio Mešinu Tvrđavu. Kaže da mu je ona otvorila novi svijet u kom nikad nije bio, ali sve mu bilo tako poznato, muka, bol, sitne radosti po tragu života kupljene.

„Meša se od tad uselio u moju dušu i ne izlazi“, govorio mi je ispraćajući pogledom trajekt što je odlazio prema Švedskoj, ploveći crvenim morem, pod crvenim nebom nad Oresund i Hemletov dvorac nadnešenim. Kasnije mi je, kao da zakašnjelo lektiru polaže, govorio o Sušićevim pobunama, Andrićevoj prokletoj avliji, spominjao Kronjina, Dostojevskog, Puškina, Singera, pa opet se vraćao na Lalića, Sijerića, prepričavao Njegoša, podsjećao gdje ko živi i šta piše od naših pisaca u Skandinaviji.

„Prve godine sam pročitao dvanaest knjiga, druge, duplo i do danas držim tu kondiciju stim što sam uveo i novu sportsku disciplinu u moj život, kupujem po deset knjiga godišnje. Ženi sam rekao da mi od hrane odbija, knjiga mi hrana postala, kaže uz smijeh i nastavi, za deset godina, ako računamo i one u Zenici, pročitao sam 213 knjiga. Uz njih sam bio dobar otac, koliko sam poslije svega u tuđoj zemlji to mogao biti, poslušan muž, ali i naučio pecati morksu ribu“, pretakao je knjige u statistiku, praveći lični inventar pročitanih knjiga u prvih deset godina boravka u tuđini.

„Tako je i danas“, nastavio je da ne pomislim da je prestao čitati.

„Kad nešto bolje razmislim, Bog je bio upravu kad je čovjeku poruku kao knjigu poslao, ali knjigu koju treba razumjeti, a kako da razumije ako ne čita, ili čita a ne razumije?“, govorio mi je Mahzer ispijajući svoj dio flaša jake danske pive nudeći mi da se i sutra sretnemo na istom mjestu, on će onu bilježnicu, pive i meze donijeti, ja samo volju da mu pravim društvo.

„Raj i pakao, dženet i džehenem su u nama“, prošaptao je nečije ili svoje na rastanku, uvjeren da ćemo se ponovo u luci i na knjizi sresti.

ŠEVKO KADRIĆ

Knjiga za djecu je temelj u obrazovanju i stvaranju budućeg čovjeka i čitaoca, jer teško da će neko ko nikada ranije nije, u četerdesetim uzeti knjigu u ruke. Danas je i rođendan jednog od najznačajnijih bajkopisaca Hansa Kristijana Andersena, pa je i pričati o knjizi u našoj zemlji ravno pričanju bajki jer nema uporišta da se opravda stanje u kojem se knjiga uopće, a knjiga za djecu posebno, već dugo nalazi.

UNESKO je 1967. godine rođendan čuvenog danskog književnika, kralja bajki, proglasio Međunarodnim danom knjige za decu te se širom svijeta u bibliotekama i kulturnim centrima obilježava taj dan.

Teško da iko pamti vrijeme u kojem je knjiga zauzimala mjesto koje joj po svemu pripada, jednako kao i oni koji knjigu stvaraju.

Sve nam je propalo u rupe u zemlji koje se kod nas već dosta dugo otvaraju pa i knjige, a sa njima i pisci, ali se unatoč svim problemima knjiga ne da, i ako iko spasi knjigu za djecu, to će biti djeca, najvjerniji, najiskreniji i najpošteniji čitaoci…

Pa ipak, mada znaju da je to u dobroj mjeri nemoguća misija pisci u BiH i dalje pišu i objavljuju odlične knjige za djecu.

Na kraju uvijek je do nas jer najlakše se zavaravati i nekoga drugog okrivljivati zbog toga što nam je stanje ovakvo kakvo jeste, a šta smo mi, svako pojedinačno učinili da spasimo knjigu za djecu, jer djeca koja odrastaju sa knjigom u ruci su sretnija, veselija, imaju razvijeniju maštu, uspješnija su u životu…

Naša obaveza je da djeci stvaramo ljepšu i svijetliju budućnost, a da li to radimo i šta našu, vašu, njihovu djecu čeka sutra, u ovakvom ambijentu nije teško pretpostaviti…

Kako bilo da bilo, mi kojima je knjiga život se ne mirimo sa stanjem kakvo jeste i nastavljamo tu borbu makar i znamo da je bitka unaprijed izgubljena…

Bilo kako bilo, onima kojima je bitno a kojih uvijek ima i vrijedni su pažnje sretan i uspješan Međunarodni dan knjige za decu…

Mehmed Đedović

Sead izađe iz hotela i zastade. Iznenadilo ga je vrijeme. Tačnije nevrijeme. Nebo je bilo potpuno crno. Puhao je hladan neprijatan, pojak vjetar. Baš u tom trenu blještava, kratka munja bez milosti raspara nebo i gotovo istodobno se razliježe gromovit prasak. Sead instiktivno uvuče vrat u ramena, ubibi se za tren, a onda strča niz stepenice i potrča prema kolima privijajući uza se svoj crni, topli kaput koji je držao u desnoj ruci. U hipu pomisli da ga navuče, no predomisli se. I kada uđe u kola, prebaci ga preko naslona. Na trotoarima nije bilo nikoga. Uto iz sporedne ulice istrčaše tri prilike i stuštiše se niz trotoar. Mrak ih proguta. Rafali vjetra postadoše još silniji. Sead pogleda sat na komandnoj tabli. Već je bilo jedanaest sati. Umiri se za časak. Nešto neprijatno, trnovito, ga štrecnu u lijevoj strani grudi. Da li bi bilo bolje da ipak ostane u hotelu i prespava tu noć koja je obećavala lijepo nevrijeme ?

Ma ne. Za pola sata je sigurno kod kuće. Zašto bi plaćao prenoćište ? Slegnu ramenima, pa energično odmahnu glavom. Zamišljen, oslonjen duboko u sjedište, ostade nepomičan nekoliko sekundi, desetak možda. Izgledalo mu je da mu se u glavi rađa neka nejasna ideja. Pokuša da je fiksira. No, ona se izgubi isto onako brzo kao što se i pojavi. Pokrenu kola i izađe s parkinga.

Baš tada krupne kišne kapi zadobovaše po kolima i samo čas kasnije, stušti se kiša, zakrili mu vidik.

Sastanak je trajao duže nego što je bilo predviđeno. Firma za koju je radio zapala je u prve teškoće, ali još to nije bilo ništa ozbiljno. Pa ipak, valjalo se vaditi. Pitao se da li će nova uprava koju su večeras naimenovali biti kadra da ih izvuče iz neprilike i eventualnih finansijskih nedaća ? Novi « patron », energičan, jak čovjek, stručan, odgovoran i ljubazan, možda malo previše, se trudio tokom sastanka da sakrije svoju krutost i strogost iza medenastog, po svoj prilici afektiranog držanja. Sead je bio zadovoljan svojim poslom trgovačkog predstavnika za taj dio zemlje, svakako i platom, jer je industrija šasija, okvira, prozora, vrata, raznih ograda od željeza i aluminijuma do sada bila prosperitetna i u usponu. Sjedište firme je bilo u Loznici, a filijala koju je vodio Sead u Bijeljini.

Prebrodivši dilemu krenuti ili ostati, u brzoj voznji izađe iz Banje Koviljače u kojoj je održavan sastanak. Napusti potom dugi pravac puta, skrenu udesno i tren kasnije nađe se na mostu. Drina je mjestimično bjelasala. Bila je nadošla. Uostalom, kao  i uvijek u ovo doba godine. U rano proljeće.

Sada je kiša lila kao iz kabla. Brisači su jedva uspijevali da se izbore protiv napada vode. Vjetar je ludovao. Munje su postale učestalije, blještavije, duže. Praskali su gromovi.

Ipak je trebalo da ostane u hotelu. Na suhom i toplom. Ali avaj ! sada je bilo kasno. Nastavi da vozi.

Baci brz pogled na tablu. Vozio je 120/130 km na sat. Kolovoz je bio mokar, klizav i njegova vožnja nije uopšte bila prilagođena prilikama. Ipak, ne smanji brzinu. Još kojih dvadesetak kilometara i kod kuće je. Ta prijatna misao mu pomilova mozak. Lahknu mu.

Munja osvijetli okolinu svojom rasprskavajućom, bijelom svjetlošću. Priroda se razuzdala, raspojasala. Potoci vode po kolovozu rascijepljeni na četvero točkovima kola su bježali u stranu. Sead uspori. Brza vožnja je prijetila vozilu da sklizne, da skrene s puta. Tek tada primijeti da je bio napet. Zurio je preda se i gledao kako prednji trap automobila guta bijele isprekidane crte na jarko osvijetljenom kolovozu. Nekako instinktivno stade da ih broji.

Jedna, dvije, tri ….

Munja bljesnu. Sead ušuti, a kada grmljavina zabrunda, poče ponovo.

Jedna, dvije, tri, četiri, pet ….

Nova munja. Ovoga puta kao da se dvaputa u kratkom blic-intervalu razlomi.

Jedna, dvije, tri….

Sead je sada brojao sekunde između bljeska munje i početka grmljavine. Time kao da je želio da pobjegne u mislima od nekog tihog jezovitog straha koji je počeo da ga tišti.

Ponovo munja.

Jedna, dvije, tri, četiri …..

Grmljavina, praskava, moćna.

Bijele linije su hitro izmicale. Nestajale u vodi i svjetlosti vozila.

Munja ovoga puta veoma kratka, blistava raspoluti nebo na dvoje i Seadu koji krajičkom oka uoči drvored pored puta s desne strane, se zanjiha i sunu u nebo.

Strese se.

Jedan ….

Grom je ovoga puta udario negdje blizu. Sead instinktivno uvuče glavu u ramena.

Jedna, dvije, tri, četiri, pet, šest…….

Kroz Seadovo tijelo su zamiljeli hladnjikavi, oštri trnci. Ščepa ga strah. Nikada nije doživio ovakvo nevrijeme. Moćno, silno, gromovito. Proguta pljuvačku. Zastade mu negdje u ždrijelu. Sead zamaha glavom, zakašlja se i guta smaknu niz želudac.

Jedna, dvije, tri, četiri….

Vrati se brojanju isprekidanih bijelih linija.

Jedna dvije, tri…..

Malo uspori, baci pogled na desno na saobraćajni znak čiju su žutu boju nemilosrdno bombardovale kapi uporne i nošene ustranu žestokim vjetrom.

Jedan, dva.

Ovaj put grom udari sasvim blizu, negdje slijeva.

Koji je on kreten ! Zašto nije lijepo ostao u hotelu i prespavao? Što mu je trebalo da se upušta u ovako opasnu avanturu ?

Jedan, dva, tri, četiri, pet….

I upravo u tom času kada bljesnu nova munja i kada Sead zausti da započne brojanje, učini mu se da na ivici puta, desno stoji neka prilika. Nastavi vožnju. Prva namjera mu bi da se ne zaustavlja, da produži put.

Zašto bi se i zaustavljao ? Koji kreten bi stajao onako mirno na ivici puta, šiban kišom i vjetrom ? Taj nije pametan. No, instinkt ili neka iznenadna radoznalost ga nagna da zakoči. Vozilo se zanese, kliznu nekih dva metra naprijed i zaustavi se. Okrenu se iza sebe. Ništa nije vidio. Samo mrkli mrak i mlazove vode koji su šamarali lim.

Nakon nekoliko sekundi grozničavog premišljanja krenu u rikverc. Pohahko, oprezno da ne bi promašio put. A kada stignu u visinu prilike koja je stajala pored puta, zinu u čudu, razrogači oči od nevjerice.

Sasvim mirna, potpuno nepokretna, na nekih metar-dva držala se neka djevojka, božanske ljepote, stara nekih dvadesetak godina, obučena u dugu tamno-zelenu večernju haljinu, širokog dekoltea. Porub njene haljine joj je dodirivao članke. Bila je bosonoga. Duga crna kosa joj je bila slijepljena na izrazito bijelim obrazima i lijevom ramenu. Svojim prelijepim modrikavim očima zurila je u Seada. Lice joj je bilo bezizražajno, nedokučivo. Sve to je Sead uočio u nekoliko sekundi koliko potraja bljesak munje. Ta slika, skoro nestvarna, izazva lučenje sokova u njegovom organizmu. Obuze ga uzbuđenje. Ta djevojka je bila tako različita od svih žena koje je dosada vidio i upoznao. Njene krupne modre oči, bjelina njenih obraza razbijena crvenilom njenih lijepih, sočnih usana, njene crne kose davale su figuri djevojke utisak savršenosti. Bjelina tena i dekolte njene zelene haljine obilno su nudili putenost i senzualnost.

Sead se nagnu na sjedište suvozača, pritisnu kvaku i otvori vrata.

- Gospođice, dođite ! – viknu.

Djevojka načini nekoliko klecavih koraka prema njemu. Priđe, pa gracioznim pokretom uđe u kola i smjesti se na sjedište. I ne pogleda Seada. Gledala je pravo preda se. Sva je bila mokra. No, to kao da joj nije uopšte smetalo. Ipak, Sead uze svoj kaput s naslona i ogrnu djevojku koja se i dalje držala ukočeno, uštogljeno.

- Evo ovo će vas zagrijati, gospođice – reče i maši se volana.

Krenu. Činilo se da vjetar još jače puše, da moćnim rafalima pojačava svoj bijes. Ni kiša nije jenjavala. Naprotiv, još oštrije i snažnije je zamahivala vodenim zavjesama i bacala ih na vozilo koje je usporavalo. Sead zaboravi bijele linije i sekunde koje je do maločas usrdno brojao. Pazio je na kolovoz i cijelo vrijeme krajičkom oka posmatrao čudnu djevojku. Ni riječi nije prozborila. Niti se i jedanputa okrenula prema njemu, Seadu. Nije ni drhtala, a morala je budući da je bila do kože mokra. Bilo je nečega nestvarnog, čudnovatog u držanju i ponašanju te djevojke. Bila je nepomična, kao iz stijene isklesana i samo su dvije kovržice na njenom čelu, pošto su se donekle osušile, povremeno poskakivale i podrhtavale u ritmu kretanja vozila.

« Kako je moguće da se ovako obučena u tu zelenu večernju, ljetnu haljinu i bosonoga našla na ivici puta, u ovoj pustoši ? », pitao se Sead.

« Šta je radila sama u oluji na ovom mjestu ? »

« Nije li se posvađala sa svojim momkom i napustila kola ? »

Sead slegnu ramenima. Nije imao odgovora na ova pitanja.

- Gdje idete, gospođice ? – upita i baci brz pogled na djevojčino neprozirno lice.

Ona se i ne pomaknu, niti što reče. Zurila je i dalje preda se, ukočena, nepristupačna.

Sead ponovi pitanje, ali ništa se ne desi.

« Nešto nije bilo u redu s ovom curom », pomisli.

Ponovo slegnu ramenima.

Upravo u tom času uđoše u grad, tačnije na periferiju, u Gvozdeviće. Odjednom djevojka podiže ruku. Sead instinktivno pritisnu kočnicu. Kola se malo zanesoše na vlažnom kolovozu. I prije nego što bilo šta uradi ili reče, Sead zastade u pokretu. Djevojka je naglo otvorila vrata i svojim sitnim korakom prešla trotoar do vratnica. Tren kasnije se izgubi u mraku neosvijetljene avlije.

Zbunjen djevojčinim reagovanjem i nestajanjem u mraku, Sead po ko zna koji puta slegnu ramenima. Na nekih tridesetak metara u unutrašnjosti avlije nazirao je konture male prizemne kuće.

I ponovo osjeti trnke, hladne srsi kako mu preliše grudi. Djevojčino ponašanje je u najmanju ruku bilo čudno, irealno. Pritisnu papučicu, stegnu nekako nervozno volan i krenu. Pola sata kasnije uvuče se pod jorgan i zadovoljno se protegnu. Napolju je kiša jenjavala, munje su se razrijedile, grmljavina slabila. Odjednom se Sead uspravi. Sinu mu da je zaboravio uzeti kaput kojim je ogrnuo djevojku kada je ušla onako mokra u kola. Pomisli da ustane, da se obuče, ali se predomisli. Već je ponoć prošla i bilo bi nezgodno buditi svijet u to doba. Ponovo legnu.

« Sutra ću otići tamo i uzeti ga », pomisli.

Zapamtio je on onu malu prizemnu kuću, a posebno drvena kanata.

Sutradan ni kafu nije popio. Obukao se brzo, sišao do kola i tren kasnije ih startovao. Vozio je polahko. Bilo je rano. Dan je bio svijetao, sunčan i ništa, sem nekoliko bara na asfaltu i mokrih trotoara koji su se isparavali nije pokazivalo da je samo nekoliko sati ranije bila istinska provala oblaka. Kada dođe u visinu male prizemne kuće, parkira kola uz trotoar s desne strane, pređe ulicu i nekako oprezno, oklijevajući priđe kapiji. Osmotri kuću. Učini mu se da se zavjesa na desnom dvokrilnom prozoru pomjerila. Gurnu vratanca kapije i stupi u avliju ne skidajući pogled s ulaznih vrata i verande. Kada se pope na podest, pogledom potraži zvonce. Da, bilo je na desnoj strani vrata u visini njegovih grudi. Pritisnu ga. Podmukla zvonjava se razliježe negdje u dubini kuće. Počeka nekoliko sekundi, a onda ponovo pritisnu dugme. Vrata tiho zaskripaše i u doksatu se pojavi starica. Ustvari, nije to bila starica. Bila je to sredovječna žena s izrazitim, napadnim borama. Reklo bi se da je ostarjela preko noći, satvrvena nekom brigom. Oči su joj isijavale sumornu, tihu tugu.

- Da, gospodine ?

- Sinoć, gospođo, ja sam…. ovaj …. pa …. – poče Sead pa ušuti. Nije znao kako da otpočne priču.

- Da ?!

- Pa sinoć, jedna djevojka je …. Znate, dovezao sam je ….

- Kakva djevojka ? O čemu vi to pričate ?

Žena se, prodorno, svojim tužnim očima zabulji u Seada. Na licu joj se ocrtavalo nerazumijevanje, nelagoda.

- Sinoć me je na putu zaustavila jedna djevojka i ja sam je povezao u grad. Bila je …..

- Kakva djevojka ?

- Pa, mlada …. Možda …. znate …

- Ali ovdje nema nikakve djevojke !

- Gospođo, siguran sam da je ušla ovdje, u ovu avliju.

Ženin pogled postade staklast. Zatetura se. Sead je ščepa za desnu ruku i zadrža.

- Gospođo, nije vam dobro ?

Žena se ukruti i silom volje, vidjelo se to lijepo, uspostavi ravnotežu i ponovo pogleda Seada. Potom se okrenu i uputi prema jednim staklenim vratima. Sead oklijeva samo tren pa krenu za njom. U kući je vladala mrtva tišina. Činilo se kao je taj mali intimni prostor, ta polumračna primaća soba starinski uređena i namještena, postala hermetična, izolovana od ostatka svijeta.

Ona priđe sećiji prekrivenoj šarenim platnom i uokvirenoj velikim tvrdim kalup-jastucima oslonjenim na zid. Okrenu se i teško se spusti na nju. Podiže ruku i kažiprstom koji je podrhtavao pokaza nešto na zidu ulijevo. U prvi mah Sead ne uoči ništa sem jednog rama. Koraknu prema njemu i zagleda se pažljivije. U ramu se nalazila slika. Slika prelijepe crnokose djevojke, obučene u zelenu, večernju haljinu. Sead ustuknu.

- To je ta djevojka ! – reče promuklo. – Nju sam sinoć ovdje dovezao.

Žena je, ukočena, zurila u njega.

- Ne …. To je nemoguće…. nemoguće…..

- Šta je nemoguće ? To …..

- Ko je ta djevojka ?

- To je…. To je moja kći.

- Vaša kći ?! Pa nju sam ja ogrnuo kaputom. Bila je sva mokra i promrzla.

- Ne, nemoguće….

- Siguran sam, gospođo da je to ona. Čak je na slici u istoj haljini kao sinoć.

- Ne, gospodine. To se nije moglo desiti.

- Ne ?

- Ne. Ta moja kći je umrla prije dvije godine.

Zaprepaštenje ga pogodi posred lica. Pitanja, dileme, sumnje ga ophrvaše, u glavi mu skoči pritisak. Imao je utisak da će mu prsnuti.

Žena naglo ustade.

- Dođite, gospodine.

Sead, kao omađijan, se sporim kretnjama uputi za ženom. Ubrzo se nađoše u kolima.

- Vozite desno, molim vas – reče ona i ukoči se na svom sjedištu. Sead, i on sam, nekako ukrućen, pokrenu kola. Nije vozio brzo. Sve se nekako odvijalo kao u usporenom filmu. Bili su hermetički zatvoreni u uski prostor vozila. Gluhoća. Nikakav šum nije dopirao spolja.

Žena ponovo pokaza rukom udesno. Minut-dva kasnije nađoše se na ulazu u groblje.

Potom se sve ubrza. Žena žurnim korakom krenu alejom između mezara. Sead ju je kao hipnotisan pratio. Na nekih tridesetak metara žena uđe u sporednu aleju i naglo zastade. I Sead se zaustavi. Pogled mu pade na ovalnu fotografiju ugrađenu u mermernu ploču. S nje se smiješila ona ista djevojka u zelenoj haljini. A tada ga presiječe sandžija.

Njegov crni kaput je bio prebačen preko mermerne ploče.

Osman Arnautovic

Nevjerovatne skulpture na knjigama koje je napravio kanadski umjetnik Gaj Larame obišle su cijeli svijet i izazvale različite reakcije – od kritike da je to čist vandalizam nad knjigama do neizostavnog pripisivanja umjetničke vrijednosti.

Larameu je potrebno više sati kako bi od stranica starih knjiga napravio čitave predjele, pećine i planine. Obzirom da su ga kritikovali da uništava knjige, ističe da su u pitanju stare knjige koje se više ne koriste. Zato ih sada on koristi.

Pogledajte i sami procijenite, umjetnost ili vandalizam nad knjigama:

Duga blaga ljeta, mir dubrava i pjesme zetelaca, mrsni praznici i vedre hajke na divljac po Konjuhu navukoše na moje oziljke rumenu kozicu ozdravljenja. Vracao sam se sebi, ali zreliji i snazniji. Kad zbog kakve ruzne rijeci ili vijesti propište mrakovi sa dna kazana zapamcenja, mirisna nana i svjeza zetica smire mi damare i razvodne uzvrištala osocja otrova po utrobi. Opet sam seljak, domacin koji se strpljivo nadbija s vremenom, a siguran i trajan kao i ono samo.

Ljetinu snesem, jabuke u stupi otucem i pekmez u fucije razlijem, tri najdeblja ovna na tavanu razapnem, gomile bukovine u avliju nagrnem. Kad studen kucne u okna, sjedim s najmladjom kcerkom u krilu i ucim je da udara dlanovima – tašun tašun tanana, ko tašunu hljeba da…

Katkad, da oprostiš, Kumrija uhvati u mojoj zjenici ili nasmiješenom brku – zelju supruzansku. Ja se obrijem, prsa i ramena natrljam suhim ruzinim laticama. Ona posluje po kuci kao i prije, ali mi ne moze sakriti nemir: njeznija je prema djeci, ljubi ih u prolazu, nutka i draganjem pozuruje da veceraju i legnu. Za tu vecer oprostice im što nisu noge oprali i carape i opanke poredali po peci da se suše. Kad se djeca smire, ona nekud nestane. Zadugo. Onda se pojavi obucena za svetkovinu, stane nasred sobe, ceka, zarumenjena ispituje mene okom – je li sve na njoj po mojoj zelji. Pridjem uzbudjen i dignem je na ruke, a ona mi obgrli vrat.

Pod mojim krovom, pod mojim tjemenom, srebre se neizmjerja zdravlja i obilja. Oo, kako je ponekad i malo dovoljno da seljak osjeti mnogo i zaboravi sve što zaboraviti treba: i zavidna susjeda, i nezajazljivu pohlepu uprave, i bolesti potajnice koje na celjad i mal vrebaju, i Oziju, što mi osamljenu misao ceka u zasjedi.

Djeca dišu i poneko povremeno kaze nešta u snu. Moja Kumrija zaboravi se, pa cici, da oprostiš, drago joj, eeh, zensko! A pošto se okupa i iznese nam kahvu predjutarnju, šapce -

snaha je opet zanijela, a bice muško, zute i velike su pjege na njoj, a lakše nosi!

Seljaku je povremeno sreca data samo zato da moze izmjeriti kolika je njegova vjecna nesreca, da se na nesrecu ne navikne, da je ne olakša. Zabijelje jednom snijeg na neobrane kukuruze, jedva digosmo dvije trecine u klipu, i od toga nam jedna cetvrtina propade dok isušismo po sobama. Ne stigoh ni pola jabukovog roda da otucem u pekmez. Takiše okasniše, gladne ptice, pritisnute iznenadnom zimom, iskljuvaše plodove pa ostadoh bez hošafa. Šljive ne obrah, ne osuših. Otavu ne digoh. A snjegovi viju, vjetar s Konjuha jauce dan i noc, zima se ustremila zemlju da uništi. Sunce se ne pojavi više. A snjegovi nastaviše da debljaju od danonocnog gustog sipanja od kog covjek da pomahnita. Jedan mjesec prodje, pa drugi, pa treci, pa cetvrti, a ono… ili pada, ili.nocnim mrazevima sasijeca. Navali zvjerinje na sela da odnese što oskudica nije pozobala. Sjekaci iz Lupoglava izginuše u mecavi. Dvije zene pošle iz Kovaca u Donju Tuzlu da mole koga da ih uzme u najam i povele cetvoro djece, ali ih pred Dubravama pokolju kurjaci. Pred Kladnjom nadju smrznutog vezirovog glasonošu, zagrlio mrtvog konja. I baš tada dodje vijest da muhtar i ja idemo u Donju Tuzlu da cujemo carski ferman.

U kadijinoj mešcemi okupilo se nekakva svijeta, zimska odjeca ne da da po nakitu, tokama i oruzju raspoznam ko je beg a ko aga. Ali poznadoh Derviš Hasan kapetana i on mene poznade cim na prag stupih. Ustade, zagrli me i potapša po plecki i posadi pored sebe. Korio me što mu cešce ne sidjem u Donju Tuzlu, što sam se otudjio, a ja sve hocu da ga pitam, cuje li se gdje za Kavgu Mustafu i nije li uhvacen.

Ustade kadija i pošto nas opomenu:

“Dobri ljudi, dete, da, s bozjom pomoci, pocnemo!” uze da cita svecano i pobozno:
“Poštovanom veziru… cuvaru reda u svijetu, onom koji razborito vodi brigu o javnim poslovima i koji ispravno rješava narodne stvari, koji se stara o izgradnji srece i napretka i koji ucvršcuje stubove blagostanja i velicine, obasutom raznim milostima svemoguceg, bosanskom valiji, mom veziru, Bog mu slavu ovjekovjecio, zatim uzvišenim i casnim zapovjednicima, slavnim velikanima, nosiocima velicine i poštovanja, casti i slave, odlikovanim narocitom milošcu Svemoguceg, bosanskim mirmiranima, Bog im srecu ovjekovjecio, casnim kadijama navedenog vilajeta, izvorima vrlina i mudrosti, Bog im vrline povecao, te stubu slavnih i uglednih, zapovjedniku janjicara, Bog mu slavu povecao…”
“Predji na stvar!” kaze nestrpljivo kapetan.
“Ovako piše…” pravda se kadija.
“Ne tice se mene što tako piše, nemoj samo da naprdjuješ po njihovom, nego ti velim: predji na stvar. Hm! te stubu slavnih i uglednih, te… nosiocima velicine… hajde jadan! Nemoj dalje, krv mi odmah prokapa na oci!”
“Dobro, dobro! Ovaaj, ha! Tu.”
“… kako sada nastupa proljetno vrijeme i drvece ce se okititi listom, to ce razbojnici pohrliti u brda i tamo se skriti. Tokom vremena, iskorišcujuci pogodne prilike, ti odmetnici, mjesni razbojnici…”

Kapetan primakne brkove mom uhu.

“Hatemicu, selam ti je Kavga Mustafa!”
“Otkud…?”
“Ššš’. Nadstojnik je u mene nad konjušnicama.”
“Otkad?”
“Od ove zime. Uzeo sam ga na zimovnik. Kad okopni, otici ce. De, da cujemo šta onaj krmak iz Stambola hoce, pa cemo kasnije pricati…”
“… odmah ih bezuslovno hvatati, po zakonu kaznjavati i na taj nacin ocistiti i osigurati putove…”
“Meho, donesider kahvu!”
“I meni!”
“Tri ponesi!”
“Dete, ljudi, da se procita, pa onda – kahvu!”
“Tii… zavezi!”
“… cuje li se, medjutim, da ste tom prilikom pokazali lijenost i nemarnost u ukazivanju pomoci onima koji su je trazili, onda se ti, navedeni vezire, kao i navedeni sluzbenici i vojni zapovjednici…”
“Šta je s tom kahvom, Meho?”
“Ljudi, pa carski se ferman cita, trebalo bi stojecke da saslušamo, ko je vidio još i kahvu…”
“Ti ustani i stoj ako hoceš do Djurdeva dana, ja necu. Da si sa mnom bio na Oziji, ne bi ni ti.”

Pošto saslušasmo ferman, kadija htjede da se odmah pobiljezimo ko ce šta i u kolikom krugu da povede i ucini, ali ga kapetan omete rekavši da se ne moze ništa poceti dok se snjegovi ne dignu i prvi ustade povukavši mene za rukav da idem s njim. Za nama izidje više od pola, psujuci onog ko ih po ovakvoj zimi dovede da slušaju prazna blebetanja o hajduciji kad ni zvijer ne moze da izdrzi hladnocu kamoli ziv covjek.

Rucah u kapetana. I dogovorimo se, ako po Konjuhu i Ozrenu na proljece udari hajducija, da ništa ne cinim bez kapetanova znanja, a on ce uzeti na se odgovornost za sva odgadjanja potjera. I ponovi mi:

“Stambol ce upamtiti bosanske kapetane… a za svog prijatelja Kavgu Mustafu ne brini, na sigurnu je mjestu.”

Ja se vratih s muhtarom. Starac je, vukuci konja oznojenog od gacanja kroz smetove do trbuha, zalosno uzdisao:

“Hatemicu, turskom carstvu je svijeca pri kraju. Nekad se na carski ferman nicice padalo, i samo su najugledniji imali pravo da stoje. Danas ni obican spahija iz Kalesije nece da ga sluša do kraja, kamoli da izvrši. Kakva su ovo vremena, ne znam! Ili je ovo ovako samo u nas, po Bosni, u našoj kapetaniji!”

Na proljetnu ravnodnevicu stoka još gazi bijeli cjelac jedva izvlaceci oslabjele noge, luta i lunja, grize suhe grede, guli stabla, muci se da sazvace izmrzlo granje. Djeca zanemogla, izgladnjele majke se nesvijeste, sirotinja mre u otkosima.

Deset dana prije Djurdeva dana, sunce se naglo probi, dunu jugovina, toplina se razgoropadi bujicama, vode odnesoše mlinove, sela u dolovima, plodne obale, stoku, slabu i neopreznu celjad. Od zege, što ne prestaje, vode naglo splasnuše, vratiše se u korita i za dvanaest dana poceše da sahnu. Vrelo proljece i još zešce ljeto dotukoše sela.

Ja sjedim na specenoj oranici i vicem u bijelo od zege nebo: molim te, kišo, sestro, rosuljo, podari, jedina, pregršt kapi, zemlja mi je, vidiš li, posivjela i u tuc se utvrdnula, ne moze klica iz zrna zelenim percem da probije. Poškropi, posestrimo, djeci mi pjenica na usta udara, noge otanjile, trbusi se naduli, koprivu i zelje smo oko kuca i pojata do korijena obrstili. Mršavu stoku poklao sam da odrzim u zivotu zenu i mališane. A i stoci je meso ovodnilo i oslipavilo od nesolice i suhe ispaše.

Smiluj se, dobra i duševna, zalij zemlju, nadoj zile bilju, vrati seljaku snagu, molim ti se!

Ja molim i jaucem, a sijedi muhtar Hamza dodje gušeci se od zaduhe i gladi, i gudi meni:

“Moj Ismete, stigla je carska zapovijest, grdan kuluk udaren je na sela. Vele, granica se Savi vodi primakla, od nje je do Donje Tuzle samo dobar dan hoda. Golemu tvrdjavu su u Tuzli zamislili, valja navuci kamen, krec i grede i još u novcu doturiti. Tebe sela štuju. Ako ti podješ, poci ce i drugi, kako-tako. Ako odrekneš, niko poci nece. Doci ce carski asker da vas goni, a mene ce vrgnuti na vješala.”

Starca spasiše moje poštovanje i sujevjeran strah od staracke klevete ako podignem ruku. Moje ga zle oci otjeraju. On odgega ne prekorjevši me. Seljak je, pa je razumio.

U meni uzvrište zapretani mrakovi, sabijene mrznje, ukatancene goropadi. Utrcim u kucu i pograbim sablju i nadzak sa duvara. Sjednem na kucni prag i viknem u gluho podne – ko prvi radi kuluka naidje, poginuce.

Zena izidje iz sobe, baulja, pridrzava se uza zid, od gladi joj se muti um, predje dlanom po mom cvornovatom tjemenu i moli me tiho, kao na umoru, da ne cinim zla. Ali kad me bolje pogleda, prestraši se. Otpuze u sobu. I samo su me oci napacene zene i rasplakanog djeteta prisilile na obazrivost, bar toliku da ne postanem pomamna krvolocna zvijer.

Padoše meni na konak Kavga Mustafa, jedan razrok šutljiv seljak iz Vukovija i neki Adem Malkoc, irgatin sa sonih kazana koji je jedno ljeto hajdukovao s Kavgom Mustafom. Svaki dobro oboruzan. Ali svaki razmetljiv malo više nego što je stvarnih junaštava pocinio. Pamet i hrabrust njihova ne izazvaše bogzna kakvo moje poštovanje, jer su se drzali zavjerenicki tajnovito i kad to nije trebalo. Ali, kako su dolazili s vijestima od kapetana, primih ih kao drage i cijenjene goste.

Pod kruškom krstanom, gdje se ljeti u dobroj hladovini odmaraju zeteoci, razapesmo cador i kraj vatre pocesmo dogovor. Kavga mi prenese kapetanove pozdrave i uvjeravanja da je sad vrijeme da se Stambolu odgovori sabljom i barutom. I naprica mi divnih cudesa o ozlojedjenosti seljaka od Borogova do Lipca kod Doboja. Kapetan ce, veli, kad mi udarimo, javiti Stambolu – kuluk ukidaj, inace – pogorje carevina!

Ja nisam vojskovodja i nikad nisam zelio voditi gomile u velikim dogadjajima. Kad na mojih nekoliko pitanja – o tome ko ce zapovijedati, koliko cemo sabalja imati, ko ce odgovarati za hranu, odakle ce se kretati, kud udarati, a šta poslije! – njih trojica ne znadoše odgovoriti, ja vidjeh, da u pothvatu nekog razbora nema. Mogao sam dici ruke od toga, a svoju mrznju seljacku iskazati psovkom ili zatezanjem nameta, pa opet mirno pozivjeti do kraja zivota. Ali, kad kapetan nešto svjetuje, onda ja treba taj savjet da primim kao obavezu. Pa neka je taj nemir, što ce da se zaljulja po selima, njegova zelja samo, duzan sam da mu zelju ispunim. A on ce sigurno naci priliku kako da se kasnije sve – makar samo po nas dvojicu – što ljepše svrši.

Pristadoh da i ja podjem i da podgovorim sela koja su mene poštovala. Odredismo dan i cas.

Pred zoru njih trojica odoše pošto popiše dva bardaka rakije i pojedoše tri oke pecene ovnovine i nadobijaše sve bojeve i mejdane, bivše i buduce. Smješkao sam se za njima jasno videci koliko su malo mislili, a koliko ce malo moci. Ali, eto, kad kapetan tako zeli, neka bude. I nisam mu se nicim oduzio za onolike lijepe rijeci.

Za dvije, za tri noci glasnici obletješe zaseoke, od kuce do kuce raznoseci poruke. Oni koji su prezivjeli Oziju naoštriše sablje, sjekire, kosijere, i prvi glasno rekoše strašne rijeci na koje su sela cekala -

Necemo

ne damo

udri

zazdij

ubij!

Zaljuljaše se sela po Gornjoj i Donjoj Spreci od Miricine do Borogova, ko nikad na bunu nije mislio ustade da naplati neku svoju mrznju ili nesrecu. Ne ustade nijedan beg, nijedan spahija, ali se ljute oznojene gomile seljaka i bez njih pokrenuše drumovima ka Donjoj Tuzli. Gnjev im nije imao cilja, osim svoje ralje da zadovolji. Prizemna pamet seljaka ne zna daleka cvorišta sudbine koja treba razvezati da bi se nešta u temeljima razriješilo. To je poplava, to je najezda gluvih i slijepih gusjenica, pozar što briše caršije i završi jadnim cvrcanjem ugljevlja, ne opravdavši posljedicom uzrok izbijanja.

Hodze i hafizi stadoše na raskršce šireci ruke, zovuci i zaklinjuci da se vratimo, da izvršimo carsku volju jer je carska odmah iza bozje. Otjerasmo hodze i hafize, a neke išibasmo. Zaptije i nefere, koje donjotuzlanski dizdar i kadija poslaše na nas, pobismo i pogazismo.

Od juga, od zapada i istoka podoše gomile, sprva polako i kao s nevjericom da mogu uciniti ono na šta ih gnjev goni, ali ih put ugrija, zakoni copora zbiše, uvrede zaptija razgnjeviše, krv njihova krv im razdrazi, pa potrcaše.

Razbora i rasporeda nije bilo koliko za pamet obicnog mutavog janjicara, kamoli da neko kao vojskovodja pokuša ovoj bujici dati duh sigurniji od trenutne srdzbe i cilj dalekosezniji od sjece i paljevine.

Zadahtani, zapjenjeni, banusmo Tuzli na caršiju.

Kapetan donjotuzlanski je znao šta se sprema.

Porucio je – ne dirajte u moj konak i Stevanijinu krcmu, a ostalo – od Boga vam prosto bilo! Iselio je na imanje, na Vijenac, a oko konaka postavio sigurne straze. Ja strazama dodadoh još sedam snaznih momaka sa sjekirama, i svog sina, pa se vrnuh i uletjeh u vrevu, u gomile koje su urlale sokacima.

Sabrah trideset ljudi i povedoh ih na drvenu utvrdu usred varoši. Otud azapi pripucaše, dva seljaka mi raniše, a kad ostali cuše kako ranjeni vrište, pobjegoše u sokake, u pljacku, a tvrdjavu ostaviše meni, Kavgi Mustafi i još dvojici-trojici ovakvih kao mi. Kad vidjeh da utvrdi ništa ne mozemo, digoh i ja ruke od nje. I mene je spopala seljacka zudnja za rušenjem, za paljevinom i grabezom.

Lijecem ja sa sabljom u ruci i drazim i raspaljujem oko sebe,

poleti, komšijo,

udri, ne biraj,

eno, eno Ademage zitara, njega, njega braco, de, ko još bjegunca s ledja nije upolovio, ovako, po lijevom ramenu… ohoho! na hambare, ljuuudi, nosite, naše je to zito,

heej, eno stambolije, gledaj kako niz caršiju bjeguca, stigni ga, kurvinog sina, posijeci, gledaj kako se ugojio, majku mu lopovsku, još jednom, još jednom! Pretresi mu pojas, mozda je koji seljacki groš u cemeru! Kundure, ponesi kundure, amidza ti bos po selu tabana, hahaha!

ee, ovog pustite meni, ovaj je na sablji vještiji, izginuce vas devet sjekiraša dok mu se glave dohvatite, meni ga pustite! Bilerum turke pasji sine!? A bilerum bošnjacki? Oho, vidi, vidi, pa ti znaš i ravni hod! I kruzni izmah! Oho! A što te ne bi na Oziji, tamo da izmahuješ? Na! Na! Hoh! Tako! Ljudi, ko hoce s ovog Osmanlije šta da uzme, poklanjam mu!

Udri, udri komšijo,

sutra ce nas potjere po Konjuhu vijati. Ako mene stigne kuršum neferski ili sablja krdzalijska, sahrani me negdje u potoku, pa mi samo Fatihu prouci, mom sinu reci gdje lezim, a ti bjezi dalje, ne daj se! A ako tebe stigne kuršum neferski ili sablja krdzalijska, i ja cu tebe tako sahraniti i grob ti obiljeziti kako dolikuje dobrom domacinu i cestitom tezaku. Kucu cu ti ponekad obici, imanje nadgledati, na Bajram cu te zamijeniti, djeci šecerke podijeliti, pa sjesti za sofru s najstarijim tvojim sinom uz desno koljeno.

Udri, komšijo, udrite, braco, naše je svakako u krvi mrijeti, u svojoj ili tudjoj!

Ali,

neka lipše seljak, neka mu ljetina pogori u klasu, neka mu porod u oskudici oboli i u ranama se raspadne! Neka bude proklet seljak kad je takav kakav je!

Samo nas cetvorica s Ozije posjekosmo nekoliko stambolija i domacih lizisahana koji su zivjeli od carske uprave. Ostali se kao kurjaci ustremiše na ducane, na kuce, na hambare. Cim koji napuni njedra ili vrecu, odmah se trkom vrne kuci završivši svoju osvetu, hvaleci Boga što nije zalud silazio u caršiju i moleci ga da ucini da bude što manje svjedoka njegovom ucešcu i ovom njegovom plijenu i odnošenju. Oni najzakrvljeniji uništiše što nisu mogli ponijeti. Pogalamiše, priprijetiše, pa:

hocemo li, rodjo, kuci! Okasnicemo.

Pred mrak još jednom obidjoh kapetanov konak. Zatim se zaputih kuci preko Ilincice i Dubrava. Na Kolukcinici me stize moj sin. Napljackao oruzja, zenskog ruha i nakita – punu vrecu, a po vrhu uprtio nov djeciji dubak. U hodu mi odbroji jedanaest dukata i osamdeset groša, veli

babo, ovo tebi i materi da se ponovite, a za preostalo cemo kupiti dva vola i dva konja.

Ne rece mi koliko je sebi ostavio.

Putujemo poljem i lugovima, sin poskakuje i hvali se drskošcu i junaštvima po tuzlanskim sokacima, a ja otrijeznjen, smiren, sabirem racune proteklog dana: bila je plaha a kratka buna seljacka, neko je cimnuo jednim od stubova na kojima se carska uprava drzi, cimnuo i okanio se. To nije osjetio ni zvornicki muselim kamoli vezir iz Travnika, a gdje je tek Stambol i car u njemu, uho gluho za seljacke nevolje!

Nas, gladne i zbog svakakva zla ozlojedjene, nazvace hajducijom i bezboznicima. Poslace vojsku na nas…

Tvrdjava ce se u Tuzli sagraditi, a krec i pijesak ce neimari miješati s vrucom krvi seljackom ne bi li utvrda tvrda bila, da Bog da je sirotinja raznijela, sebi bolje kuce gradeci!

Zlo što ga carskom upravom zovu, zvijer je još jaka i svemocna. I što je više spolja biju i ranjavaju, sve je u sebi tješnja i na osvetu brza i krvolocnija. Poklopila je golema prostranstva, kraja joj nema. A strašna joj je moc u sili, zatim u zabludi i strahu podanika.

Pred Durdevikom poškropi nas mirisna kišica, zapjevuši u lišcu, zapljeska u vodi kraj koje hodimo. Poturismo oba oznojene glave da nas blagoslovi svjezinom.

U najezdi nije se mnogo izgubilo. Vecina seljaka povela je kuci ko kravu, ko konja, ili potjerala gomilicu ovaca, ili je uprtila cilim, kazan, kacicu sira, ili makar bakreni sahan s kapkom. Zadat je strah upravi u sandzaku. Kuluka nece biti bar za dvije godine. Za kakvu kaznu i osvetu ne brinem. Šavovi carstva mogu pucati, mogu na me iz Stambola rigati sve paklene vatre, samo cu se smješkati. Jer ima Hasan-beg, kapetan donjotuzlanski. Ako se Bog ne javi na molitveni zov, hoce kapetan na molbu druga s Ozije. A ja sam mu ovog puta, izgleda veliku zelju ispunio. I da sam ranjen, ne bih zalio. Tvrda je vjera uglavljena na bojištu.

I Gornja i Donja Spreca ispratiše jesen krkajuci meso iz tuzlanskih ahara, lizuci med iz tuzlanskih košnica, mnoge sprecanske djevojke se poudavaše s tuzlanskim dukatima oko vrata.

U koga je mozak makar kao lješnik, mogao je predvidjeti da ce vlast traziti krivce za bunu i slati nekakvu osvetu zakona. Ali ja sam mirno smještao ljetinu i posprdno pogledao na Konjuh, odakle treba da dodju snjegovi. Jer, ja i kapetan donjotuzlanski smo vjeru utvrdili. A koga bosanski kapetan štiti, tome ni šejhulisam ništa ne moze.

Eej, tromi umu seljacki!

Mlaka rumenkasta jesen se polako smraci, linuše kiše i za njima snjegovi. Bi i zita i mesa i slatkog hošafa i stoci hrane, a snaha mi rodi još jednu unuku. Po lezanju ovaca na solilu zakljucih da ce proljece doci rano i blagosloveno biljem i toplinom, pa ce biti posla tezackim rukama.

Pred Djurdevdan na dvije sedmice dobih vijest da me kadija donjotuzlanski ceka da svjedocim u necijem sporu. Sidjem ja u Donju Tuzlu bez oruzja, bez sigurna jarana, i pravo kadiji ne pitajuci, ne razabiruci po caršiji zašto kadija zove, jadna mi majka seljacka, nikad dovoljno opreznosti seljaku!

Ja kadijinoj mešcemi na vrata, taman da ruku prinesem celu i selam nazovem, a na me nasrnuše trojica, oboriše me, vezaše mi i noge i ruke. Znao sam odmah zašto i otkud, i kako ce se završiti.

Stoji nada mnom starac bjelobrad, cupka bradicu, smješka se, noznim palcem bocka mi sljepoocnicu i zacikava:

“… pa, hrsuze? Hoceš li bunu?”
“Odvezuj, zapalicu ti mešcemu!” prijetim ja.
“Eh, eh! moraš malo sacekati pritku i kandziju!”
“Zar bi ti mene smio udariti, kadijo?” pitam odozdo.
“Hi!”
“Znaš li ti koliko je meni prijatelj Hasan-kapetan?”
“Hihi!”
“Mi smo pobratimi s Ozije. Posjeci ce te ako me darneš.”
“Hihihi! Hahaha! E moja ahmacino!” vice kadija, pa hoda oko mene u carapama, s rukama na zadnjici, kašljuca i sprema se da mi nešta nadugo tolkuje. Onda, ispod haljetka izvuce dug svitak hartije, razvije i kaziprtsom kucka po sredini, a u me gleda. “Vidiš li ovu jaziju? Poslušaj malo!”

“… kadiji donjotuzlanskom, stubu mudrosti, Bog mu uvecao… ee… mmm… a što se tice prituzbe da sam ja pomagao i podsticao na krv i pobunu gorenazvanog Ismeta sina Hatemijinog, od roda Pilavija – i da sam mirno gledao kako on sa svojim seljacima po Donjoj Tuzli vrši razna zlodjela protivna šerijatskim propisima i starim obicajima, to je cista laz, jer ja tog Ismeta i ne poznajem dobro, a kao kapetan donjotuzlanski carskim zakonom potvrdjen na duznosti, uputicu svoje ljude da navedenog odmetnika privedu, a ako se bude otimao, da ga svezu i o prvo drvo objese, neka sluzi kao opomena ostalim nosiocima zlih namjera prema zakonima ovog carstva, ciji sam ja samo vjeran sluga i do kraja odan cuvar i branitelj…”

“Jesi li cuo? Jesi li cuo, pitam te? Šta je, što bleneš? Šta si ti mislio! Da ce jedan kapetan poloziti glavu za nekakvog razbojnika i ubicu? Ja znam da je tebe kapetan cuvao, ali kad je i kapetanu pripeklo pod tabanima, on ce se odreci i rodjenog djeteta u kolijevci, kamoli nece tebe, jednog… jednog ušlje ispod Konjuha. Ti si, budalo, mala brojka u kapetanovom velikom racunu. A šta si ti mislio? Da mozeš uz vjetar pišati? Dobro, necu te ja udarati, ali hoce drugi. Hoce, tako mi Boga… oho-ho!… vam mater lopovsku i buntovnicku, od vas pobozan i poslušan podanik ni danju ni nocu ne moze s mirom da zivi.”

Prodje starac uvrh sobe i sjede na seciju. Jedan od one trojice prinese mu cibuk i zizak navrh lule. Sjedi uceni kadija i svjetuje mene a razgovara sebe,

biva, eto,

Bog je stvorio i bilje i zivotinje i vode i nebo i šume i livade i ljude i porodice, kadiluke, sandzake, ejalete i carstva i svemu je u osnovu postavio nekakav red i zakon, a ko se ne pridrzava reda i zakona, bice helac, bogme, druga mu ne gine. I kao, eto, šejtan je nagovorio nas, neke, da pravimo nered u carstvu koje je na redu i zakonu zasnovano.

“Culi ste, je l’ de, veli, kako se Sarajlije jogune, odgone vezire, carske ljude kamenuju, poreze ne placaju, na vojnu ne idu, culi pa hocete i vi, je li? Mislite, ako se nešto fukare po Sarajevu, Visokom, Hlijevnu, Duvnu i Kupresu uzvrtjelo, da mozete i vi ovdje nered i bezakonje da pravite? Necete, tako mi Boga, dok sam ja ziv, sestru li vam vašu potur-hajducku, naucicu ja vas jednog po jednog pameti. Visicete vi meni na vrh Ilincice, pa ce vam i deveto koljeno skakati iz sna od straha da nije šta pogriješilo prema šerijatskim propisima.”

Nakon kratke srdite šutnje, starac vrisnu:

“Nosite psinu u izbu? Razmekšajte ga!”

Baciše me niz strme i visoke merdevine u nekakav smradan i studen zindan, lobanju, plecke, koljena izubijah i zgulih, a jedan kuk mi utrnje da otad ne mogu na ovu nogu. Sidje jedan od one trojice i pita mene:

“Begefendijo, kako voliš da te bijem?!”

Ja šutim.

Ona dvojica sjede gore uvrh merdevina.

“Udri ga, Bajro, najprije po pleckama. Ja cu po bubrezima. A Meho neka mu malo nagnjeci tabane!” cujem jednog odozgo.
“Hoceš li tako?” ruga se ovaj koji ce da me bije.

Ja šutim.

“Ljudi, da nije mrtav?”
“Nije, nije mrtav. Bajro, pocni po trbuhu! Nece moci vikati.”
“Stani mu za vrat, a udri po slabinama!”

Momak zasukuje rukave, namješta se kako ce bolje da stane kad izmahne. Zazmirim, Boga zazovem da mi pomogne muku podnijeti. Dok batina ne cucnu više moje glave.

“Hatemicu, ne sjecaš se mene?”
“Nešto nisam pri pamcenju.”
“Ja sam Bajro, iz bircanskog kadiluka. Bio sam i ja na Oziji, ama sam izmaknuo ropstvu.”
“Kako, pobogu?”
“Duga prica, nemam za nju vremena.”
“A bi li ti Bajro, meni pomogao? Dacu ti dva zdrava dukata. Cuo si, kadija veli – kapetan nece da zna za me. A ja još ne vjerujem. Da odeš kapetanu i kazeš mu samo gdje sam i kako mi je. Samo to!”
“Ee, moj Hatemicu, ne vrijedi mi ici! Pa ja sam kapetanov sejmen. Pritislo je njega, iz Stambola ga pitaju – šta on to ovdje radi! Zna on za te, ne boj se. Pitali su ga drugi, pitao ga i tvoj brat Muhamed. A kapetan veli – neka vješaju buntovnike, što se to mene tice! Ne vjeruješ mi, Hatemicu? A ako ti se zakunem mrtvom majkom i pejgamberovim imenom? Tako je to s kapetanima, ahbabu.”
“Kad je tako, Bajro, a ti onda – udri! Prosto ti bilo!”
“Ja, bogme, moram. I to temeljito. Ne budem li te dobro nagnjecio, reci ce da sam i ja upetljan s vama, bundzijama. A ja svoj hljeb moram da cuvam. Moje je – slušati. Ti se, Hatemicu, prevrni na stranu, pocecu od slabina. Dok stignem do tabana, ti – s bozjom pomoci, za se ni znat neceš. Bismil-lah!…”

Prope se na prste, objema rukama izmahnu. Ucini mi se da me gvozdena šipka presijece. Toliko me zabolje. Od drugog udarca izgubih svijest.

Eto prijatelju, tako se to sa mnom zbilo. Kavga Mustafa utece u planinu. Šta s ostalima bi, ne znam ti reci.

Vec je drugi mjesec kako gnjijem u ovoj rupi travnickoj. Vikati ne mogu, grlo mi se pocijepalo jaucuci. Ne zamjeri što u snu cvilim, rebra su mi polomili, zube izbili, nokte s nogu pootkidali. Bjezati ne mogu, tabane su mi nagulili. A i sanjam sve nešto ruzno, da Bog na srecu okrene, kao… nekakva se golema zuta rijeka valja, ja se na jednoj obali davim u glibu, zovem, a s druge obale niko se ne odziva. Kad bolje pogledam, a ono… ja i tamo, i ovamo, ali ne mogu nikako da se sastavim. Pa me guše mora i tegoba.

Ti, prijatelju, veliš da si ovdje zbog konja? Nije to ništa. Za ukradena… ovaj, oprosti, za pozajmljena konja ne lezi se više od tri mjeseca. A meni se zna. Kolac ili konopac!

Molio bih te, ako znaš šta je predsmrtnicka molba, kad izidješ, otidji mojoj kuci i reci sinu mom – dobro na mater i na kucu da pazi! A kapetanima – isto kao i Stambolu, da ne vjeruje. Proklet neka je ako se pojami na zutu paru ili na slatku rijec, pa povjeruje!

Ee, jah!

Tako je to. Rodi se covjek. Nebo ga doceka zestinom. Zemlja zatruje isparenjima. Pa umjesto – bozje stvorenje s dušom, on postane zivince krvolocno zbog iznevjerenih njeznosti. Od jada ne stigne ni suzu da utre, ni psovku da zazine, a vec ga pograbe gladni njegove glave.

A sinu mom reci, prijatelju, kapetanima da ne vjeruje. Nikad! I neka on to svome sinu u amanet ostavi! A meni oprosti za predugu pricu.Rijec je, valjda, i data da odmijeni jauk, da olakša muku i razagna stravu.

Derviš Sušić