S ciljem promocije nevladnih udruženja opštine Kalesija, postal Kalesija Online odlučio je ponuditi priliku svim udruženjima, organizacijama (…)  da se sa kratkim intervjuom prestave našoj javnosti. Razgovarali smo sa Miralem ef. Pjanićem, predsjednikom udruženja “Korak“.  Zamolili smo ga da nam odgovori na par pitanja i na taj način predstavi udruženje.

Kalesija Online:  Es-selamu alejkum. Možete li nam za početak reći ko je Miralem ef. Pjanić?
M. Pjanić: Alejkumus-selam!
Miralem Pjanić, rođ. 1.4.1979.god. u Tuzli, iz G.Rainaca, svršenik Behrambegove medrese te Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, radio kao imam u džematu Memići st.džamija, te kao profesor na predmetu islamska vjeronauka u Kalesiji. Trenutno radi kao imam u džematu G.Rainci i jedan je od osnivača ŠF ”Respect” a trenutno je trener u Školi fudbala G.Rainci koja broji oko 70 članova. Predsjednik je nevladinog humanitarnog udruženja ”Korak”

Kalesija Online: Šta je “Korak”?
M. Pjanić: „KORAK“ je udruženje koje se bavi zaštitom i unapređenjem uslova življenja, sa posebnim naglaskom na aktivno učešće mlađe populacije stanovništva. Puni naziv ovog udruženja jeste Udruženje za zaštitu i unapređenje uslova življenja „KORAK“ Kalesija.

Kalesija Online: Kako ste došli na ideju za osnivanje jednog ovakvog udruženja?
M. Pjanić: Nekolicina mladih ljudi aktivno su radili na projektima koji su bili kako humanitarnog tako i edukativnog karaktera, i sve smo to radili onako ne formalno. Onda smo došli do tog stepena, kada nam je bilo potrebno da to sve ozvaničimo, jer nam se na taj način lakše otvaraju vrata za naš daljni rad. Vođeni svojom idejom da pomažemo i idejom jedne slične grupe ljudi iz Tešnja, koji imaju isti nijet kao i mi, odlučili smo da formiramo ovakvo jedno udruženje, koje ima obilježje i humanitarnog, i edukativnog, zatim, osvješćivanje duha ljudi kroz sport i kulturu, kao i izgradnja zdravog društva kroz zdrav život svake jedinke. Samo da napomenem, udruženje „KORAK“ postoji od 2007.godine, i cijelo to vrijeme pomno radi, ali posljednju godinu dana smo realizovali veliki broj projekata.

Kalesija Online: Opština Kalesija ima prilično veliki broj udruženja i organizacija. Po čemu se “Korak” razlikuje od ostalih?
M. Pjanić: „KORAK“ je osnovan da bi služio svrsi, odnosno, da bi svoje ideje sprovodili u djela. Mnoga udruženja su osnovana kako bi pokušali dobiti neka sredstva, da li na lokalnom ili nekom drugom nivou, ali mi smo dokaz da je potrebna samo dobra volja kako bi se mogao realizovat veliki broj projekata. Ono što nas razlikuje od drugih udruženja na području općine Kalesija, jeste to što se mi najviše bavimo humanitarnim radom, i što se kroz naše projekte vuče jedna vodilja, a to je da mi to radimo sve u ime Allaha, kako bi On bio zadovoljan s nama.

Kalesija Online: Da li imate saradnju sa sličnim udruženjima?
M. Pjanić:  Svakako da smo ostvarili saradnju sa sličnim udruženjima iz Bosne i Hercegovine, a najviše sa Prosvjetitelj iz Srebrenice, OKC Gradačac, NHU “Oslonac“ Tešanj i Udruženje „Kandilj“ Lukavac. I dalje radimo na uspostavi kontakata i zajedničkim realizacijama projekata sa sličnim udruženjima kao što je naše.

Kalesija Online:  S obzirom na tešku ekonomsku situaciju, te minimalnih izdvajanja za udruženja od strane vlasti, na koji način se vaše udruženje finansira?
M. Pjanić:   Kao što sam maloprije pomenuo, sve se može postići uz dobru volju i ispravan nijet.  Stalnog izvora finansiranja nemamo, uglavnom su to ljudi dobre volje, koji imaju isti nijet kao i mi, kao i želju da pomažu, ali to se može postići jedino ako dokažete da stvarno radite ono što i pričate. Kada se na djelima sve to pokaže, tada ljudi stiču povjerenje i pomažu.

Kalesija Online: Obzirom da je “Korak” veoma mlado udruženje, možete li nam navesti neke od dosadašnji aktivnosti?
M. Pjanić: To relativno mlado i nije baš, Udruženje „KORAK“ postoji od 2007.godine, ali prošle godine je došlo novo rukovodstvo koje se aktiviralo i preporodilo ovo udruženje. Neki od projekata koji su realizovani u posljednje vrijeme su:
- veliki broj humanitarnih akcija (kako u životnim namirnicama, odjeći, tako i u novcu);  posljednja takva akcija jeste pomoć za mladog Bilala Selimovića iz Kamenice,gdje je ukupno ukupljeno preko 6000,00 KM, zatim pomoć za Somaliju (5000,00 KM), pomoć za Amilu, Belmina (3000,00 KM).
- organizovanje predavanja na vjerske teme, jedni od gostiju bili su mr. Hfz Kenan Musić, zatim Salih ef. Haušić, Ibrahim Husić, Šefik Kurdić.
- uređivanje zelenih površina i zasađivanje cvijetnjaka,
- organizovanje sportskih takmičenja, kao i odlazak na Prosvjetitiljadu na Divič,
- organizovanje druženja, kurseva i sl.,
- formiranje i opremanje biblioteke sa isključivo vjerskim sadržajem ( preko 1000 djela),
- posjete Srebrenici, Potočarima, Kula Gradu, Buni, Mostaru, Počitelju i upoznavanje naše omladine sa događajima koji su se desili na tim prostorima.
- udruženje se aktivno uključilo u realizacije projekta preregistracije Srebreničana, kao i organizaciju marša mira Srebrenica 2012.

Kalesija Online: Kakav su daljni planovi udruženja?
M. Pjanić: Nastaviti sa dosadašnjim aktivnostima, ali i realizacijom novih projekata, kao što je projekat kućne njege, pomoć u izgradnji stambenih prostora, jačanje članstva udruženja što će nam dati dodatnu snagu za realizaciju naših ideja.

Kalesija Online:  Neka poruka mladima za kraj.
M. Pjanić: Naša poruka mladima, a ujedno i moto našeg udruženja je: ”Želi svome bratu ono što želiš sam sebi ”
Jer, problem klasnih i rasnih razlika je jedan od najvećih problema s kojima se susreće savremeni svijet.
U islamskom društvu nailazimo na suprotnu situaciju. Nailazimo na prijaznost, ljubav, bratstvo i davanje prednosti, što se smatra vrhuncem ljubavi prema dobru. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:
“I više vole njima nego sebi, mada im je samima potrebno.”

Poštovani posjetitelji, pričinjava nam veliko zadovoljstvo predstaviti vam video intervju s gospodinom Mugdinom Halilovićem, predsjednikom Odbora za obilježavanje 11. jula, Dana sjećanja na žrtve genodica u Srebrenici.

Ugodno gledanje.

(iMedia Productions)

RSE: Kako ocjenjujete odnos Islamske zajednice (IZ) sa drugim vjerskim zajednicama u BiH?

Cerić: U BiH od 1997. godine funkcionira Međureligijsko vijeće. Mnogo smo projekata zajednički uradili. Između ostalog, mi smo inicirali donošenje Zakona o slobodi religije, koji je Parlament usvojio, imamo godišnje izvještaje o kršenju ljudskih prava koja su vezana za vjerske institucije. Uskoro ćemo objaviti jednu vrlo zanimljivu monografiju o religijama u BiH. Ja bih volio da tako nešto ima u Beogradu i u Zagrebu. Nažalost, nema. Mnogo smo pomogli da se to uspostavi na Kosovu.

RSE: Koliko su, prema vašem mišljenju, gospodine Ceriću, vjera i politika u BiH povezane?

Cerić: Takva pitanja su ostatak još tih recidiva koje mi imamo iz bivšeg režima, koji još uvijek živimo. Imamo ljude kojima su mozgovi zamrznuti u frižiderima komunističkih navika. A u tom pitanju implicitno podrazumijeva se da se vjera miješa u politiku, a da se politika ne miješa u vjeru.

RSE: Pa miješa li se?

Cerić: Ono što ja mogu da kažem jeste da nije važno ko se bavi ili ne bavi vjerom i politikom, nego je važno kako se bavi. Pa vidite, najveće promjene u svjetskim, globalnim razmjerima su izveli ili poveli vjerski ljudi. Martin Luther King je poveo svjetsku revoluciju, ukinuo rasizam u Americi. Desmond Tutu u Južnoj Africi je bio na čelu odbora za istinu i pomirenje. I Mahatma Gandhi je bio vjerski lider koliko je bio i politički. A koliko sam ja mogao da pratim, ovih dana će i na čelu demokratske države Njemačke biti čovjek koji je svećenik. Pa to je primjereno kad se govori sa pozicije Evrope i evropskog civilizacijskog ambijenta. Naravno da je sasvim i normalno da krstovi budu na zastavama mnogih evropskih zemalja, uključujući i naše susjede. A kad dođemo u Sarajevo i kad razgovarate sa mnom, onda je najvažnije pitanje o tome – koliko se Vi miješate u politiku. Ja se samo miješam u ono što moram da radim. Miješam se u stvari bitne za život moga naroda, moje zajednice – i to je to.

Ideološka pitanja

RSE: Sekularizam u BiH – kako vidite to pitanje?

Cerić: To su ideološka pitanja. BiH treba da bude demokratska zemlja u kojoj će se poštivati ljudska prava, u kojoj će se poštivati Zakon o slobodi religije, u kojoj ćemo svi biti ravnopravni, koja neće imati nikakve atribute ideološke – ni sekularni ni nesekularni. I, naravno, državne institucije treba da budu oslobođene od vjerskih simbola, znakova. Ali otiđite, recimo, u Općinu Bosanska Dubica, pa ćete vidjeti kad ulazite u Općinu ne znate da li je to crkva ili je općina. Kolijevka sekularizma je Engleska, a zaštitnica kršćanstva je kraljica – i ne vidim zašto bismo mi ovdje muslimani jedini morali bježati kad se spomene sekularizam i da nemamo pravo na ono što se zove država. Jer jedini narod na Balkanu koji nema svoju nacionalnu državu jesu Bošnjaci. Vidite, jedini Bošnjaci su narod o čijim ljudskim pravima nije vrijedno ni razgovarati, a kamoli ih ispunjavati.

RSE: Kad sam vas pitala za sekularizam i za vjeru i politiku, pritom nisam mislila na Islamsku zajednicu, mislila sam na BiH.

Cerić: Obično se to u Sarajevu – ja nisam čuo da se u Banjoj Luci govori o tome, nisam čuo u Mostaru, ali ja znam da se samo u Sarajevu govori o sekularizmu. Ja znam samo da imate Helsinški odbor u Sarajevu koji osporava sve što mi radimo, i jedino u njihovim izvještajima se tretira Islamska zajednica kao takva, jer jedino Islamska zajednica smeta. Sve drugo bi se lako riješilo.

RSE: Posljednjih mjeseci bilo je puno govora o vjeronauci u školama, posebno u školama u Kantonu Sarajevo. Bilo je prilično vrelih govora vaših ljetos kada su pokušane reforme u školi.

Cerić: Šta je sporno oko ljetošnjeg govora? Je li nema slobode govora? Ja imam slobodu govora kao i svi ostali, je li tako?

Vjeronauk je zakonska obaveza

RSE: Da, naravno da imate. Nego kako vidite osude da je ministar (Suljagić) podnio ostavku pod pritiskom Islamske zajednice?

Cerić: Ja ne znam zašto je on podnio ostavku. A mi smo tražili da podnese ostavku ili da promijeni odluku. On je promijenio odluku. Prema tome, to je za nas bilo sasvim dovoljno. Pazi, postoji Zakon o oslobodi vjere, gdje zakon obavezuje ministra da osigura svima vjeronauku u školi. To je zakon.

RSE: Da, ali da druga djeca nisu diskriminisana.

Cerić: Ministar je obavezan da i drugoj djeci zadovolji njihove zahtjeve. Nije moja to obaveza. To je njegova obaveza. I na kraju, anketa je pokazala da većina roditelja hoće. Ali, vidite, zašto ne odete u Banju Luku, bogati, i ne pitate što će njima vjeronauka. Što će svetozacija Bošnjaka, kristijanizacija muslimana? Zašto ne odete u Mostar pa da pitate zašto će njima dole katolištvo? Vama je samo problem islam. I samo su vam problem muslimani i samo su vam problem naša prava. Vi ne date našoj djeci da mi njih odgajamo kako mi hoćemo – i nakon genocida. Pa eto i vaša pitanja i način kako vi pitate – jer vi dolazite sa predrasudama na razgovor sa mnom.

RSE: Kakav je vaš stav na poziv izvjestiteljice Evropskog parlamenta za BiH Doris Pack da se Islamska zajednica BiH treba ograditi od vehabizma?

Cerić: Meni je žao što Doris Pack nema prave informacije. Mi smo joj ponudili i poslali smo joj dosta informacija, a ja sam u martu, akobogada, u Briselu. Ali mislim da je Doris Pack zbog neinformiranosti dobila takav utisak, a mi smo jedan izvor informacija, trebalo bi se i nas konsultirati. Mi imamo izvještaj o islamofobiji kao što znate – godišnji izvještaj i imamo svoja zapažanja o svemu tome. S druge strane, mi da smo čekali da nam kažu iz Evrope, iz Brisela šta treba da radimo kako bismo sačuvali našu zajednicu od raznih, onda bismo mi možda u Sarajevu imali Irak i Afganistan, a ne ovo što sad imamo. A to je da niste imali nijedno jedino nasilje protiv bilo koga vezano za osvetu Bošnjaka koji su preživjeli genocid po međunarodnim aktima. Naravno, ovo što se dogodilo sa Američkom ambasadom i sa Jašarevićem, stvar je koju smo mi uzeli ozbiljno, dali svoje mišljenje, osudili.

Od Turaka do vehabizma

RSE: A kakav je, inače, vaš stav o vehabijama u BiH i vehabizmu?

​ ​Cerić: Šta je vehabizam? Jeste li vi slušali moju hudbu za Bajram? Jeste li pročitali našu hudbu koju su svi imami pročitali u hiljadu džamija u BiH? To je naš stav.

RSE: A možete li ga ponoviti – ne i du svi u džamiju i ne slušaju hudbu?

​ ​Cerić: Ko su vehabije? Kažite mi ko su. Nas su proganjali, prije devedestih bili smo islamski fundamentalisti. Pa smo bili Turci. Mladić u Srebrenici kad je završio genocid šta je rekao? Nije rekao Bošnjake, nego je rekao:“Osvetili smo se Turcima.“ Je li tako? Ja ne znam koju etiketu vi sad hoćete, koja vam etiketa odgovara da o noj pričam. Jer mi smo pod optužbom za razne stvari. Niti znaju oni za šta nas optužuju, niti znamo mi za šta nas optužuju. U BiH postoji zakon i ko god krši zakon i ugrožava sigurnost drugome, treba da snosi konzekvence, bez obzira na šta se pozivao. A mi smo posebno osjetljivi ako je neko nasilan – i još uz to se poziva na vjeru islam. Mi smo vrlo jasni tu i ponovili smo više puta da zločin u ime vjere, bilo koje vjere, je zločin protiv vjere. Vrlo je zanimljivo – počne se sa fundamentalizmom, sa Turcima, sa vehabijama, a završi se u logorima sa genocidom.

RSE: Logora više nema…

Cerić: Nema za vas.

RSE: Nećemo ih prizivati…

Cerić: Ne, ne, nama uvijek prijeti ta opasnost, da znate. Način na koji se vodi psihološki rat protiv nas evo sa sličnim optužbama – nema načina da mi odgovorimo i da se oslobodimo te krivnje, nema načina. Dakle, nama je živjeti s tim, mi smo shvatili. I samo nek prođe ovo, proće vehabije. Nisu bile vehabije u Srebrenici, nijedan vehabija nije bio. Nije bilo vehabizma u Foči, u Prijedoru: Ko pobi te Bošnjake koji su fini? Jer postoji percepcija – postoje ovi fini Bošnjaci, naši ovi muslimani, i postoje ovi kao neki drugi.

RSE: Ali vehabije nisu ratno pitanje.

Cerić: Kako nije? Ma jašta je, kako nije ratno pitanje? Šef policije u RS-u objavi da su 14 općina u opasnosti, vehabije se pojavile, i to su oni koji se bave pčelarstvom i koji idu u lov. Šta je to nego rat? Vidite ko ugrožava RS – ljudi koji su se vratili i bave se pčelarstvom. I oni su vehabije – zato što idu u džamiju i što zajedno iftare. To vam je zvanični dokumenat. Vidite kako su Jevreji nastradali u holokaustu? Tako što su ih optuživali za sve i svašta.

RSE: Hoćete da kažete da je sada holokaust?

Cerić: Vi mi kažite. Vi bi trebali da mene pitate kako se ja osjećam, a ne da oni kazuju mi kako bih se ja trebao osjećati i kako bih se morao osjećati.

RSE: Nedavno je Vrhovni sud RS poništio presudu da Vlada RS plati dio odštete za porušene džamije u Banjoj Luci. Imate li odgovor na to?

Cerić: Danas (četvrtak, 23. februar, op.a.) mi podnosimo apelaciju Ustavnom sudu BiH, jer ova presuda u Banjoj Luci je politička. To je jasno. Mi ćemo vidjeti kako će reagovati Ustavni sud BiH, a onda idemo do Suda ljudskih prava u Strazburu – jer kako možete objasniti da se 16 džamija poruši? Ne samo da su porušene nego je odvučen kamen sa mjesta gdje su bile džamije. Po nekim strandardima UNECO-a kad materijal određenih spomenika nestane ili kad ga nema, ona se ne može ni renovirati ni obnavljati. Ferhadija je bila parking – kao da tu nikada ništa nije bilo. Mi nikada nismo dobili izvinjenje vlasti iz Banje Luke u vezi s tim.

Medijska haranga

RSE: Vi ste čovjek koji stalno izaziva interesovanje javnosti u Sarajevu i u BiH.  Nedavno ste primili porodice optuženih za ratne zločine u Silosu.

Cerić: Oni nisu optuženi. Oni su osumnjičeni.

RSE: Oni su optuženi. Jučer je bilo izjašnjavnje o krivnji. Optužnice su potvrđene.

Cerić: Oni su osumnjičeni. Još nije presuda, još nisu optuženi.

RSE: Nisu osuđeni, a optuženi jesu.

Cerić: Dakle, oni su osumnjičeni za to. Mi tražimo samo da se istina utvrdi što je bilo. Ako ste čitali moju hudbu, ja sam jasno rekao da istinu treba kazati bez obzira kakva je, ali isto tako ćemo se suprotstaviti svakoj laži i hajci za koju mi znamo iz bivših vremena.

RSE: A treba li, možda, ostaviti pravosudnim institucijama da utvrde istinu?

Cerić: Jeste – kada biste i vi mediji ostavili. Ja bih ostavio to, kada biste i vi mediji ostavili, kad ne biste vršili harangu i vodili psihološki rat protiv nas Bošnjaka jer treba izjednačiti dželata i žrtvu i treba kazati kao svi su isti. Na kraju-krajeva, zar nisu svi oni koji su osumnjičeni za moguće ratne zločine svi procesuirani, od komandanta Armije, je li tako – je li bio u Hagu? Svi su prošli. Niko nije bježao, niko se nije sakrivao, niko nije ukidao Tužilaštvo i Sud BiH. Mediji su već počeli da daju svoje presude, ocjene. Mi smo samo tu da pomognemo da sud ne bude pristrasan, da bude objektivan. Mi hoćemo da vjerujemo u objektivnost suda, ali ne možemo prihvatiti da je to bio organizirani poduhvat zločina protiv naroda bilo kojeg. To nije bilo u našim glavama. Mi znamo iz iskustva da prvo se Bošnjake medijski osudi…

RSE: Ko to radi, gospodine Ceriću? Ko u Sarajevu medijski osuđuje Bošnjake?

Cerić: Ja ne znam da li ste vi pratili našu debatu – pa ako vam ja kažem da jedino zlo koje postoji u BiH su islam i Islamska zajednica. Pročitajte neke portale, pa ćete vidjeti.

RSE: Nemojte pojedinačne ocjene. Nego pitam vas ko vrši tu vrstu medijske propagande u Sarajevu?

Cerić: Je li vi čitate dnevno ovu štampu u Banjoj Luci koja izlazi?

RSE: Vi govorite o Banjoj Luci, ja govorim o BiH. Dakle, ne razdvajam ovaj prostor. Vi govorite „vi“ – je li to znači svi mediji? Koji mediji? Sarajevski, banjalučki, tuzlanski, strani mediji? Koji mediji?

Cerić: Je vjerujem u slobodu – mediji imaju pravo da slobodno pišu štogod hoće, a imam i ja slobodu ja kažem svoj stav.

RSE: I za kraj – slijedi  izbor novog reisa Islamske zajednice u BiH. U kom pravcu će taj izbor ići? Možete li vi ponovo obnoviti mandat, ili?

Cerić: Islamska zajednica ima svoja normativna akta, ima svoje komisije, ima svoj sabor. Sve će biti onako kako je po pravilima, akobogda. Hvala vam.

Izvor: RSE

Njegovi politički stavovi i teologija opasni su do neslućenih razmjera po BiH

Kada nemaju nijedan argument kojim bi obarali moje teze, člankopisci “Oslobođenja” po pravilu posegnu za najgorim uvredama koje mi javno upute. (Koji je ovo put: polemike ad hominem umjesto ad argumentum?!)

Kada su to činile ranije perjanice “Oslobođenja”, to je bilo za očekivati i te njihove banalnosti nisu iziskivale neko moje ozbiljnije bavljenje njima. Sada to čini moj “kolega” sa Fakulteta islamskih nauka (FIN), prominentni teolog sa jakom podrškom bh. ljevice i inozemnih mentora, učitelj i odgajatelj naših generacija…, a drugo, njegove su objede bezgranično drske i bezobrazne, njegovi politički stavovi i teologija opasni do neslućenih razmjera po Bosnu i Hercegovinu, tako da je došlo vrijeme nesmiljenog obračuna sa ovim pokvarenjakom i opasnim intelektualnim tipom.

Dva priznanja

Prije svega, Rešid Hafizović je kukavica (kao i Ivan Karamazov), ali kukavice – a ne hrabri ljudi – počine najviše zločina. Da je hrabar, odvažan intelektualac, Hafizović bi – kad već ne smije da sa mnom argumentirano polemizira – u svome intervjuu naveo moje ime, zatim ime političke stranke kojoj pripadam, kao i imena ostalih mojih kolega koji su, prema njegovim navodima, zajedno sa mnom, izdajnici zemlje koje on izjednačava sa četnicima i ustašama, lopovi koji su pokrali donacije iz muslimanskih zemalja, čankolisci…

Šta sam ja radio prije i u početku agresije na Bosnu i Hercegovinu (ostatak, većinu rata proveo sam u Sarajevu, što najbolje zna “Oslobođenje” s kojim sam i tada vodio žestoke polemike), to zna ko treba da zna, a Rešid Hafizović, zbog svoga bekgraunda, vjerovatno bi bio posljednji čovjek koji bi to smio znati.

Kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, dobio sam dva priznanja, jedno od generala Rasima Delića (rahmet mu duši) “za sve što sam učinio za Armiju Republike Bosne i Hercegovine”, i drugo od komandanta Trećega korpusa, koji je – hvala Bogu – i danas živ i koji, zajedno sa ostalim oficirima Armije, najbolje zna za moj doprinos našoj  borbi protiv velikosrpskog i velikohrvatskoga genocidnog hegemona. (Moj doprinos je toliki da je, doslovno, u značajnoj mjeri promijenio tok ratnih zbivanja; u mojim očima – to je bila samo moja vjerska i građanska dužnost, za koju nikada ništa nisam tražio, niti tražim.)

Rat koji je za nama bio je tzv. totalni rat, i odbrana od njega morala je biti totalna, dakle – svim legitimnim sredstvima. Rešid Hafizović nije branio ovu zemlju i ovaj narod nijednim sredstvom, nego je rat proveo uz furunu, u opkoljenom Sarajevu, i već godinama, kao sovuljaga, iz svojih noćnih dubova landara protiv dvojice svojih kolega sa studija i tadašnjeg rukovodstva ove države i bošnjačkih političkih i vjerskih predstavnika.

Ja sam ga dosad smatrao običnim mlakonjom koji nema pojma šta je to država, šta politička aktivnost i sl., ali – to jeste bila moja loša procjena.

On koji je na moje argumente o njegovom političkoj nesvijesti i šteti koju nanosi bh. državi (u tekstu objavljenom 20. novembra ove godine, bez ijedne ružne riječi protiv njega) spreman da uzvrati ovakvim lažima i iftirama pokazao je da je on svjesni dio jedne opasne ideološke mašinerije i da je zaslužio da mu javno kažem ono što sam bio spreman zauvijek prešutjeti.

Sponzor mržnje

A to je: da je on najgora vrsta Jude koji je, na mali pritisak komunističke tajne policije, potpisao iskaze protiv dvojice svojih kolega sa studija na Islamskom teološkom fakultetu, Hasana Čengića i mene, na temelju kojih je komunistički sud u Sarajevu 1983. Hasana osudio na 10, a mene na 6,5 godina robije!

Što je još tragičnije: Rešid Hafizović je potpisao iskaze na temelju kojih je (uz još dva iskaza “kolega” sa Islamskog teološkog fakulteta!) Savez komunista BiH i Savez komunista SFR Jugoslavije konstruisao tzv. kolektivnu krivicu čitavom jednom narodu, a ta je: da smo mi krenuli u akciju formiranja islamske republike Bosne i Hercegovine, što je za tužilaštvo, sud i medije pod palicom “muslimanskih” komunista podrazumijevalo: istrjebljenje srpskog i hrvatskog naroda u BiH. (Godine koje su došle pokazale su ko je koga “trijebio” u Bosni.)

Glavni medijski sponzor mržnje protiv nas dvanaestero osuđenih (na čelu sa rahmetli Alijom Izetbegovićem) i “spasitelj” srpskog i hrvatskog naroda od naše “islamske republike” bilo je titoističko “Oslobođenje”, koje se nikada nije izvinilo nijednoj žrtvi svoje otrovne propagande, a osim savjesnog S.S.-a iz Tuzle, Rešid Hafizović (kao ni drugih dvoje potpisnika lažnih izjava protiv nas) nikada nisu zatražili halala od nas dvojice, Hasana i mene, ili, bar, od naših roditelja.

A upravo smo ja i Hasan meta Hafizovićevog intervjua. I to isto “Oslobođenje” u ovim godinama, kada se vrši nova titoizacija (čitaj: deislamizacija i ponižavanje bošnjačkog naroda) uzima ovog akademika da on i danas udara na nas koji u titoizmu vide najveću unutarnju kob bošnjačkog naroda, da mu on – u svojoj beskrajnoj prokomunističkoj odanosti koja ga je i dovela na Islamski teološki fakultet – promovira islamsku teologiju po njegovoj, “evropskoj” mjeri, da i danas – kao i 1983. – konstruiše novu kolektivnu krivicu svome narodu, a ta je: da je taj narod – njegovo političko i vjersko rukovodstvo – u nekoj vrsti koalicije sa Kraljevinom Saudijskom Arabijom, zemljom koja je – po Hafizoviću  – “izvoznik vehabijskog terorizma u Bosnu” pa time: budući grobar ove države!

Slom stranke

“Oslobođenje” i Hafizović na taj način su izvanredno medijski stavili u drugi plan Karadžića i Mladića, dok im se sudi za zločine u Hagu, sa ciljem da bh. muslimane odvoje od muslimanskih zemalja i naroda i da ih ostave usamljene u novom titoizmu, u okruženju “demokratskih” sila Zapada koje su bošnjačkom muslimanskom narodu do jučer, dok se nad njime provodio genocid, držale svezane ruke, a danas mu pripremaju sudbinu muslimanske Španije, tj. – nestanak.

Zbog toga sam – vođen kur'anskom inspiracijom – nakon sloma najjače bošnjačke stranke 2001. godine, nastavio da se politički borim kroz A-sda kako bih zaustavio takav razvoj događaja, i u tome će moja stranka, ako Bog da, uspjeti (ma koliko to “Oslobođenju” i Hafizoviću “mrsko bilo”) – kada se mi, kao islamski demokrati, budemo ravnopravno takmičili na izborima koji neće biti unaprijed režirani kao prošli.

Za to vrijeme, dok ja i teorijski i u praksi ispisujem istinski komentar Kur'ana boreći se za slobodu svoga naroda, Hafizović prežvakuje knjige iz kvazignoseologije, u naš vjerski život unosi najrazornije ideje heterodoksije, koje ovaj pobožni narod i istinska bosanska ulema nikada nisu prihvatali (dok službena Islamska zajednica na sve to šuti ko zalivena?!), stiče akademske titule, balega po vlastitim kolegama koji mu nikakva zla nikad nisu učinili i svojim karamazovskim potezima u ambis – još jednom, i ko zna koliko puta? – baca narod iz koga je, nažalost, potekao.

Odmah nakon zavrsetka prvenstvene utakmice protiv Atalante, koju je Roma riješila u svoju korist, bh-a reprezentativac Miralem Pjanić je stigao u BiH. Okupljanje reprezentacije BiH,  za predstojeće mečeve protiv Luksemburga i Fancuske, Pjanić je iskoristio za posjetu  Kalesiji, gdje je nakratko obišao rodbinu i prijatelje.  Pjanićevu posjetu Kalesiji iskoristili smo kako bi sa veznjakom državnog tima porazgovarali o nedavnom transferu iz Liona u Romu, prvim utiscima u Rimu, ambicijama Rome u Seriji A, a nezaobilazan je bio i razgovor o odlučujućim susretima reprezentacije BiH za plasman na EP u Poljskoj i Ukrajini.

Razgovarao: Mirsad Zulić, Radio Feral

Na početku razgovora Pjanić je objasnio kako je došlo do transfera u Romu i emocijama prilikom napuštanja Žerlana.

Sve se događalo veoma brzo. Posljednjih dana prelaznog roka Roma je pokazala veliko interesovanje za mene.  Nisam imao previše vremena za razmišljanje, jer je Lion već prihvatio ponudu Rome, tako da je odluka o prelasku bila na meni.  Iako sam bio potpuno koncentrisan za nastupe za Lion stigla je ponuda kojoj nisam mogao odoljeti. Možda je presudilo to što je trener Enrike insistrao na mom dolasku. Mislim da sam napravio dobar potez prelaskom u Romu. Teško mi je bilo napustiti Lion, u kojem sam proveo tri lijepe godine, napredovao u igračkoj karijeri i stekao veliki broj prijatelja.

Potom je govorio o utiscima u Romi i ambicijama kluba u Seriji A

Naše ambicije su da budemo među prva tri kluba u talijanskoj ligi. Cilj nam je, svakako, da se što prije vratimo u Ligu pravaka i da se borimo za titulu prvaka Italije. Ove godine Roma je potpuno podmladila ekipu. Stiglo je deset novih igrača, tako da je trener Luis Enrike imao mnogo posla da sve postavi na svoje mjesto, zbog čega u prvih nekoliko utakmica nije sve izgledalo onako kako bi trebalo. Međutim, kako vrijeme odmiče polako se slažu kockice i sigurno ćemo u narednim utakmicama biti mnogo bolji.

Dolaskom u Romu, Pjanić je dobio maksimalno povjerenje trenera Enrikea, koji ga je u svim dosadašnjim susretima uvrstio u početni sastav.

Meni je čast i zadovoljstvo što svaku utakmicu mogu igrati od početka. Dosta igram i sretan sam zbog toga. Sada je na meni da se dobrim igrama odužim treneru na ukuzanom povjerenju.

Iako su mnogi  mišljenja da pored legendarnog Frančeska Totija naš reprezentativac teško dolazi do izražaja, Pjanić o svom kapitenu ima samo riječi hvale.

Toti je glavni igrač i legenda Rome. Teško je zauzeti njegovo mjesto u ekipi. Radi se o strašnom igraču, čiji je kvalitet neosporan.   Do sada smo imali jako dobru saradnju, a nadam se da će tako biti i u budućnosti.  Iako sam najsretniji kada sam bliže golu ja se, ipak, moram ukplapati u igru koju postavlja trener. Na kraju,  najbitniji je sveukupni rezultat ekipe i ja ću se tako i ponašati.

Iako nije imao dovoljno vremena da bolje upozna Rim, popularni Mire kaže da su prvi utisci fantastični i da, za sada, jedini problem predstavlja jezik.

Počeo sam učiti jezik, koji mi do sada predstavlja najveći problem. Sa saigračima često komuniciram na engleskom ili njemačkom jeziku, neki od njih čak govore i francuski jezik, kaže kroz smijeh Pjanić i dodaje : Ustvari Borijelo pokušava pričati francuski, a najčešće se družim i razgovaram sa Krkićem, Kjerom i Anhelom, vjerovatno zbog toga što smo generacijski najbliži.

Razgovor sa Miretom nakratko prekida SMS poruka koju je dobio od Vedada Ibiševića, koji se interesuje da li je fudbaler Rome već stigao na okupljanje reprezentacije.

Vedo je sjajan tip i moj veliki prijatelj. Nadam se da će vrlo brzo vratiti u nekadašnju formu, govori Pjanić, sa kojim već prelazimo na njemu najzanimljiviju temu vezanu za prestojeće dvije utakmice reprezentacije BiH.

Da nam je samo da pobijedimo ove dvije utakmice i da se plasiramo na Evropsko prvenstvo. Niko ne bi bio sretniji od mene, kroz uzdah govori Mire i nastavlja :

Bit će teško, jako teško, ali vjerujem da smo zreli da se plasiramo na jedno veliko takmičenje. Imamo igrače koji igraju u velikim klubovima i nadam se da ćemo u tome i uspjeti. Trenutno moramo biti fokusirani na meč protiv Luksemburga, kojeg ne smijemo nikako potcijeniti. Moramo biti svjesni činjenice da nam je utakmica protiv Luksemburga mnogo važnija od one protiv Francuske, jer ako pobijedimo Luksemburg mi smo već u baražu.

Utakmice protiv Lukseburga i Francuske Pjanić dočekuje s posebnim motivom, s obzirom da je, prije bh-a reprezentacije,  igrao za mlađe selekcije Luksemburga, a da je čak imao i pozive da zaigra za francusku reprezentaciju.

Poznajem mnoge igrače iz Luksemburga i Francuske, jer sam sa mnogima od njih igrao. Ponavljam da smo kvalitetniji od Luksemburga, ali to moramo potvrditi na terenu. Oni će se sigurno zatvoriti i najbitnije je da na vrijeme postignemo gol. Kasnije će biti mnogo lakše.

Pjanić smatra da ni Fancuska nije nepobjediva, ukoliko se uz veliku dozu opreza i ozbiljnosti pristupi ovom meču. Također, mišljenja je da se ne smijemo stvarati veliku eurofiju zbog neigranja tri ključna igrača francuske reprezentacije.

Francuska je definitivno favorit, bez obzira što protiv nas, najvjerovatnije, neće igrati Benzema, Riberi i Sanja.  Mislim da će, ako pobjedimo Luksemburg, Francuska biti pod mnogo većim pritiskom u Parizu, jer oni imaju imperativ pobjede, sa kojom žele obezbijediti plasman u Poljsku i Ukrajinu. S druge strane  mi u Pariz putujemo bez prevelikog opterećenja, što može biti naša velika prednost. Nikako ne smijemo  ući u meč sa francuzima kao što je to bilo u prvoj utakmici, kada smo upravo zbog tog pritiska pali i odigrali, po meni, možda i najlošiju utakmicu. U Francusku trebamo ići „hladne glave“ i ubijeđen sam da možemo napraviti pozitivan rezultat.

Plasman u baraž za reprezentaciju BiH značajan je uspjeh, ali Pjanić ima potpuno drugačiju viziju završetka kvalifikacija.

Imamo igrače koji igraju u velikim evropskim klubovima i ne smijemo se zadovoljiti plasmanom u baraž. Moramo početi razmišljati da nam je cilj, a po kvalitetu i mjesto na Evropskom prvenstvu.  Trebamo biti svjesni da možemo otići na prvenstvo, ali to moramo dokazati u meču sa Francuzima. Ukoliko budemo maksimalno koncentrisani na ovu utakmicu i odigramo onako kako najbolje znamo vjerujem da ćemo se plasirati na Evropsko prvenstvo, kazao je na kraju razgovora Miralem Pjanić.

Kalesija je nekada bila jedan od najbitnijih gradova kada je u pitanju odbojka. Dva premijerligaša nekada, ne tako davno donosila su bodove iz Sarajeva, Brčkog, Odžaka, Tuzle, kao i mnogih drugih gradova. Tih premijerligaša više nema, a po svemu sudeći nema ni odbojke u Kalesiji.

Svjedoci smo da je prošle sezone Kalesiju u društvu najboljih odbojkaša predstavljao ŽOK „Bosna“ Kalesija koji su u cijeloj sezoni upisali jednu ili dvije pobjede, a ostalo su pogađate bili porazi. Jedina svjetla tačka bila je muška ekipa koja je u nižem rangu pobjeđivala i na strani i kod kuće, međutim nisu ušli u rang najboljih.

Danas smo razgovarali sa trenerom koji je imao najbolji učinak u Premijer ligi BiH, a ujedno je i selektor ženske odbojkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine. Riječ je o Hamidu Subašiću.

Kalesija je nekada bila najbolja u odbojci, to više nismo. Ko je kriv?

Da budem iskren veoma je teško u ovakvoj situaciji razgovarati o katastrofalnom stanju u ovom sportu u Kalesiji. Izgleda da pogrešni ljudi vode ovaj sport i žao mi je što nema pomaka odbojkaških klubova. Nažalost svi vide da se odbojka u Kalesiji polako gasi. Ja sam još prije tri godine nudio prijedloge kako da se to spriječi, međutim pojedini ljudi me nisu željeli slušati i nisu me shvatali ozbiljno, tako da smo sada došli u situaciju da je ženska ali i muška odbojka u Kalesiji pred gašenjem. Ja ovom prilikom putem vašeg portala želim i da zamolim vijećnike u Općinskom vijeću Kalesija da pokrenu jednu inicijativu da se organizuje jedan okrugli stol predstavnika općine, privrednika i građana na kojem bi se razgoralo o tome kako izaći iz ove krize.

U vrijeme kada ste vodili Polo, uslovi treniranja su možemo reći bili ograničeni međutim sada klubovi imaju više slobode, ali nemaju rezultata.

Sada su dosta bolji uslovi za treniranje moje je mišljenje. U vrijeme kada sam ja vodio odbojkašice Pola koje su pobjeđivale sve ekipe sa po 10 ili 15 poena razlike u setovima nisu imale teretane, saunu ili nešto slično ali su pobjeđivale. U današnje vrijeme treniranja odbojkaši ili odbojkašice imaju i teretanu i masaže i saune, međutim nemaju rezultate. Izgleda da je u moje vrijeme (mada nisam previše star) bilo više zainteresovanih za odbojku i privatnika ali i ljudi koji vode sportske saveze.

Svjedoci smo da nije samo teška situacija u Kalesiji i sportski klubovi u Tuzli se gase, može li se to spriječiti?

Za takvo nešto što se dešava i u Kalesiji, Tuzli, Sarajevu za sve je kriv sistem ali i pogrešni ljudi koji su se „ustoličili“ u foteljama ne radeći ništa kako bi se stanje popravilo. U jednu ruku su krivi i sportski radnici i treneri jer se nisu još nijednom nisu pobunili, što znači da je njima dobro a ispaštaju igrači i igračice.

Da ste predsjednik sportskog saveza šta bi konkretno napravili?

Ja ne mogu zamisliti da jedan sportski klub može funkcionisati bez mlađih kategorija kao što su pionirke, kadetkinje i juniorke i da sam ja predsjednik sportskog saveza ja bi donio odluku da se takva jedna ekipa ne može registrovati za takmičenje. Ali bi donio i odluku da se ekipe koje imaju igračice sa strane ne mogu takmičiti ukoliko u svom sastavu nemaju mlađe igračice. Još u jednoj stvari bi bio decidan samo stručne osobe bi mogle raditi u tim klubovima.

Reprezentacija BiH od kako ste vi selektor ima najbolji start od kako postojimo.

Pa jeste. Ja kada sam došao da budem selektor ženska reprezentacija je prije mene imala oko petnaestak nastupa i u svim je bila poražena. Od kako sam ja tu, ostvarili smo pobjedu u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, prve pobjede za Olimpijadu, bilo je tu još pobjeda za Svjetsko prvenstvo, a najbolji rezultat je to što smo peta reprezentacija na Mediteranskim igrama što je ujedno i najveći uspjeh reprezentacije i kolektiva.

Koliko politika uništava sport u BiH?

Ja kao selektor i profesionalac ne razmišljam o tome da je politika tu, baš u sportu a svi znamo da ima politike. Ja sam trener i nisam politički opredjeljen a klubovi me angažuju zahvaljujući mojim rezultatima u ovom sportu. Mene jednostavno politika (ne)interesuje ali je ima u sportu i previše. Ja se nadam da će ona tu ostati još kratko i da će sport ostati sportistima, a političari nek se bave politikom i nek nas puste da radimo i da osvajamo trofeje.

Na posljednjim pripremama reprezentacije pričalo se da vas bojkotuju igračice iz Republike Srpske i Brčko Distrikta, da li je to tako?

Ja se ne bi složio da je to bojkot iako je bilo toga da se neke odbojkašice nisu odazvale. Sve odbojkašice treba s ponosom da obuku dres reprezentacije bez obzira odakle one bile da li je u pitanju Republika Srpska, Federacija ili Brčko Distrikt, one su profesionalci i tako treba da se ponašaju, a ne da se vode politikom. Uzet ću sebe za primjer, kada bi mi rekli Hamide ideš u Sarajevo pješke kako bi vodio reprezentaciju ja bi išao jer volim ovu državu.

Često su vas kritikovali, kada ste iz pojedinih klubova pozivali odbojkašice koje i nisu bile omiljene svojim trenerima, a kasnije se pokazalo da su izvrsne igračice u reprezentaciji…

Ja kao selektor obilazim sve gradove u BiH i pratim igre pojedinih igračica i tek onda ih pozivam u reprezentaciju. Neke od tih igračica možda su i bile u milosti ili nemilosti trenera, ali i kad uđu i igru ja sam ih zapažao pa su sigurno tako dospjele na spisak reprezentacije BiH. Nažalost sada ću slabije pratiti igre pojedinih igračica jer nemamo premijerligaša u Kalesiji pa ću tako češće odlaziti u Gradačac i Bijeljinu. Do sada je bilo koju god sam igračicu pozvao opravdala je to u potpunosti.

Kako spasiti odbojku od potpunog gašenja u Kalesiji, TK ali i BiH?

U odbojku ali i cjelokupan sport se mora ulagati. Ali i treneri trebaju se malo više angažovati u spašavanju sporta, (ne)moraju sve gledati kroz novac, treba malo da kažem i volonterski da se uključe. U sportu se mora malo više posvetiti i mlađim kategorijama kako se ne bi dešavalo da nam odbojkašice odlaze u druge države i da se tamo takmiče.

Vaša poruka mladim ljudima…

Ja bi poručio svim mladim ljudima da izađu iz kafića i da odu u dvorane, sportske terene da se bave bilo kojim sportom. Danas je na ulici mnogo sportista koji propadaju jer ne žele da treniraju i ne žele da ulažu u sebe.

R.Abidović

Bošnjaci trebaju čuvati čast i ugled IZ kao sigurni bedem u odbrani naše duhovnosti i slobode…

Povodom Ramazanskog bajrama, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa ef. Cerić dao je za “Dnevni avaz” ekskluzivni intervju, u kojem otvoreno govori o aktuelnim prilikama među Bošnjacima i o njihovoj budućnosti. Također, reis Cerić odgovara na škakljiva pitanja je li spreman prihvatiti doživotni mandat reisu-l-uleme i hoće li sjedište Rijaseta IZBiH i dalje nositi ime Muamera Gadafija, a osvrće se i na poteze SDA i SDP-a…

Poseban odnos

Uvaženi reisu-l-ulema, ramazan u svojoj svetosti nosi sa sobom mnogo iskustava. Odricanje od hrane i drugih blagodati u ime Boga uistinu na najiskreniji način otkriva ljude, ogoljava i pokazuje ih u istinskom svjetlu, ono najbolje, pa, usudio bih se reći, i najgore u njima. Slično je i s narodima. Šta ste iz iskustva ovogodišnjeg ramazana, a ponovo ste obišli cijelu BiH, shvatili o Bošnjacima?

- Ramazan okuplja ljude, ispunjava njihove duše i olakšava njihove brige kroz zajednička druženja u džamiji i ramazanska sijela. Ništa kao u ramazanu nije tako blisko i tako zajedničko ljudima kao što su ibadet posta, mukabele, teravih-namazi i ramazanska sijela. Gdje god sam bio, i na selu i u gradu, i u kući i na ulici, osjetio sam miris ramazana, koji je, zaista, jedinstven ovdje kod nas.

Pred iftar su ulice, jednostavno, puste, a kad nastupi jacija, vrijeme za teriviju-namaz, ulice i sokaci su puni postača koji žure na namaz. Ove godine primjetno je veliko prisustvo omladine u džamijama, mnogo više nego prijašnjih godina. Međutim, uz ramazanske radosti bile su primjetne i zabrinutosti ljudi zbog odugovlačenja i neizvjesnosti oko formiranja vlasti na državnom nivou, oko sve veće nezaposlenosti, oko nebrige o gladnima i siromašnima, oko zaostajanja i marginalizacije BiH na putu evropskih integracija.

Ramazan je ove godine došao u ljetno vrijeme. To je još jedno iskušenje od Milostivog na putu našeg duhovnog pročišćavanja. Jeste li zadovoljni brojem postača i džematlija? Pojedinci su, istina, primijetili da je ove godine bilo nešto manje postača.

- Naprotiv, mislim da je bilo više postača ove godine ili ništa manje nego lani. Posebno među omladinom. Nemojte zaboraviti da Bošnjaci imaju poseban odnos prema ramazanu. Ima Bošnjaka koji nisu baš redovni u izvršavanju svih vjerskih obaveza, ali uz ramazan se svim bićem posvete postu i drugim ramazanskim ibadetima. Neko je lijepo primijetio: “Da nije ramazana, vjerovatno ne bi bilo ni islama.” Dakle, ramazan naprosto oživi ljudsku dušu i osvježi srce, kao što kiša u proljeće oživi zemlju i osvježi naš pogled na zelenu šumu i raznovrsno cvijeće. Tako se i ljudska duša ozeleni u ramaznu i omiriše raznim cvjetnim mirisima.

Ramazan osvježi srce

U trećoj ramazanskoj hutbi istakli ste da su pred nama “teška iskušenja i veliki izazovi za očuvanje i razvijanje našeg vjerskog, moralnog, kulturnog i nacionalnog integriteta”, kao i to da je “Islamska zajednica emanet naših predaka koji ne smijemo iznevjeriti” i da je ona “sigurni bedem u odbrani naše duhovnosti i naše slobode”. Što ti izazovi sve mogu donijeti i kako bi Bošnjaci na njih morali reagirati?

- Da, tako je. Pred nama su “teška iskušenja i veliki izazovi za očuvanje i razvijanje našeg vjerskog, moralnog, kulturnog i nacionalnog integriteta” zato što smo u pasivnom stanju i zato što je slaba naša politička organiziranost. Pitanje naše slobode je vrlo bolno pitanje zato što, i prije nego smo pali u podanički položaj kao narod, mi ne samo da smo izgubili slobodu već smo izgubili i pravo da na bilo koji način odlučujemo o bilo kojem našem domaćem pitanju. Stoljećima smo živjeli pod totalnom vlašću nekog dalekog centra koji je u odnosu na nas bio neprikosnoven.

I kao što to obično biva, volja despota je vrhovni zakon koji provode inferiorni poslušnici u organiziranoj represiji, kroz koju despotska vlast želi da vidi da su podanici poslušni i bezopasni. Ti inferiorni poslušnici bivaju zaduženi za sva pitanja građanskog, političkog, vojnog i vjerskog života. I dok su, naprimjer, satrapi Perzije bili Perzijanci i dok je Kina imala svoje mandarine i za vrijeme Džingis-kana, Dobrim Bošnjanima, Bošnjacima, odnosno Bosancima se na neki način uvijek oduzimalo pravo da budu domaćini u vlastitoj zemlji, da sami o sebi odlučuju i da slobodno i nezavisno uređuju svoju državu.

Negacijom tih prava onesposobili su nas da razumijemo važnost javnih poslova i konzekventno tome izgubili smo samopoštovanje i poštovanje naroda, koji očekuje da ga vode dosljedni, uvjerljivi i sposobni ljudi. Prema tome, upregnuti u tri jarma, a to su neznanje, tiranija i korupcija, nismo bili u stanju da učimo kako se osvaja i održava vlast kao sredstvo za promicanje moralnih vrijednosti i ljudskih vrlina s ciljem promicanja društvene pravde i općenarodne sigurnosti.

Bošnjačka renesansa

Želite reći da su Bošnjaci pripremani za stanje u kojem se već dugo, pa i danas, nalaze?

- Većina naših učitelja nije nas učila onome što je nama potrebno, već ono što je njima poželjno da nas drže u stalnoj neizvjesnosti i sigurnom podaništvu. A podaništvo je sestra sljepoće. Neobrazovan i neinformiran narod je slijepo sredstvo za vlastitu samodestrukciju. Bolesne ambicije i intrige pojedinaca zloupotrebljavaju neupućene i neiskusne ljudi, koji nemaju političko, pravno i ekonomsko znanje. Oni umjesto realnog stanja nude iluzije; oni misle da je sloboda njihova dozvola za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava; oni svoju izdaju proglašavaju patriotizmom; oni lične sujete i osvete objašnjavaju kao pravdu i disciplinu.

Gdje je, onda, tu IZBiH?

- Islamska zajednica jeste naš sveti emanet koji moramo čuvati i razvijati u pravcu ostvarivanja slobode i sigurnosti za naš narod i našu zemlju. Islamska zajednica nije jedina, ali jeste jedna od najvažnijih okvira našeg duhovnog, intelektualnog, kulturnog, nacionalnog, pa i političkog života, ako se zna da Austro-Ugarska nije imala namjeru da od Islamske zajednice pravi isključivo vjersku, već, svakako, i političku instituciju s ciljem da disciplinira muslimane Bošnjake za njenu politiku.

I tako su se svi režimi nakon Austro-Ugarske odnosili prema Islamskoj zajednici, očekujući, a ponekad i zahtijevajući, da ona bude bespogovorno u službi režima tako što će disciplinirati slobodoumne muslimane i staviti ih pod svoju kontrolu. Jedan od glavnih razloga ovako teških i bezobzirnih napada na Islamsku zajednicu i njene čelnike u posljednje vrijeme, posebno iz Beograda, jeste u tome što je današnja IZ slobodna i što je izvan dominacije bilo kojeg režima, napose beogradskog, koji, treba naglasiti, još nije odustao od namjere da i IZ stavi pod svoju kontrolu. Ovo je moja glavna poruka muslimanima Bošnjacima – čuvajte čast i ugled Islamske zajednice kao “sigurni bedem u odbrani naše duhovnosti i naše slobode”.

Spomenuli smo to pročišćavanje. Koliko Bošnjacima uopće treba jedan istinski preporod, preodgoj, kako bi se naše stanje popravilo? Allah, dž.š., veli se u Kur'anu, neće izmijeniti stanje jednog naroda dok se on sam ne izmijeni.

- Renesansa Bošnjaka je počela činjenicom da je sve više nacionalno samosvjesnih Bošnjaka, koji sve više uče o sebi i svojim pravima, kojima sve više raste želja za slobodom i koji se sve snažnije bore protiv korupcije i podaničke svijesti. Isto tako, važno je kazati da Bošnjaci sve više prihvataju panbošnjačku ideju, koja je kompatibilna s idejom paneuropeizma. Dakle, od devedesetih godina prošlog stoljeća, posebno nakon genocida, na Balkanu se rađa jedan stari novi narod koji, uz Allahovu milost, piše svoju vlastitu povijest. Bošnjaci su platili previsoku cijenu za svoju slobodu da bi je se sada odrekli i da bi svoju i sudbinu svoje djece prepustili nekome ko ih je decenijima proganjao, njihove majke i sestre silovao, njihove domove rušio, njihova imanja prisvajao i nad njima genocid počinio.

Ovih dana me jedan Bošnjak koji živi u Njujorku podsjetio na vrlo važne istine o kojima svaki Bošnjak, ma gdje bio, mora dobro razmisliti, a to je istina o našoj biološkoj ugroženosti, istina o našoj kulturnoj i intelektualnoj neuređenosti i istina o neuvezanosti naše intergeneracijske imovine. Naime, nama se otvoreno prijeti ako se primijeti da se biološki množimo više nego je našim susjedima prihvatljivo i zato je naša obaveza, to je nama farz, da se biološki zaštitimo, odnosno da se izborimo za pravo na prirodni i slobodni biološki rast.

Drugo, nama se konstantno uništava kulturna i intelektualna zaliha iz generacije u generaciju i zato je naša obaveza, to je nama farz, da zaštitimo svoju kulturnu baštinu i svoju inteligenciju, kako duhovnu tako i svjetovnu. I, treće, nama se iz generacije u generaciju oduzima, naprosto otima, privatna imovina tako da ono što otac i majka za svog života steknu njihova djeca nisu u stanju to naslijediti, jer ih se goni da napuste svoj dom, da ostave svoju nasljednu imovinu i da tamo negdje drugdje započnu život iz početka, bez išta. Zbog toga je naša obaveza, to nam je farz, da zaštitimo intergeneracijsku imovinu i da olakšamo život svojoj djeci i svojim unucima, ako Bog da.

U službi islama

Posljedice ekonomske krize možda su se ovog ramazana najviše vidjele. Mnogo je ljudi ostalo bez posla, cijene života rastu, a primanja su ispod svih standarda. Istovremeno, pojedine bošnjačke elite uživaju, dok njihove komšije gladuju. Jesu li se u našoj stvarnosti desile nepremostive klasne razlike kojih među muslimanima ne bi smjelo biti?

- Ono što ovdje želim podvući jeste naš poziv da se svi udružimo da u našoj domovini zavlada “zero (eng. nula) gladi i siromaštva”. Vjerujem da je to moguće, jer ima među nama mnogo dobrih i plemenitih ljudi koji su spremni pomoći da nijedna familija nije bez krova nad glavom, da nijedno dijete ne ostane bez naobrazbe te da nijedan čovjek ne bude gladan. Sramota je i veliki je grijeh da u ovoj zemlji bilo ko gladuje i živi ispod granice siromaštva. Zbog toga nas Alejhisselam upozorava da zbog gladi komšije možemo izgubiti vjeru.

U toku ramazana u “Oslobođenju” se pojavila i inicijativa Patriotske lige Kantona Sarajevo da se Vi proglasite doživotnim reisu-l-ulemom, što je izazvalo komentare predsjednika Sabora IZBiH, pojedinih profesora…. Šta Vi mislite o toj inicijativi i biste li prihvatili mandat doživotnog reisu-l-uleme?

- Postoje normativni akti i postoje institucije i ustanove IZ koje o tome brinu, pa nema potrebe da se ja o tome izjašnjavam. Vjerujem u pamet i zrelost IZBiH, koja će, ako Bog da, uvijek biti snažna, jedinstvena i efikasna u službi islama i muslimana. Nekima je posao da pričaju, a drugima je zadatak da rade. Moje je da radim kako najbolje znam i mogu, a Allah, Njegov Poslanik i iskreni vjernici će ocijeniti moj rad.

Da, naš uvaženi alim, rahmetli Mehmed ef. Handžić, čiju Vi fotografiju, evo, čuvate na zidu, napisao je na jednom mjestu da “sve što je iskreno u ovoj gomili strada”. Koliko danas ima te iskrenosti i spremnosti da se među Bošnjacima čini opće dobro?

- Vjerujem u dobrotu i iskrenost Bošnjaka. Njima nedostaje pravo i iskreno vodstvo, njima treba putokaz iskrenih i pravednih ljudi koji su spremni na žrtvu za opće dobro. Uzdam se u mladu generaciju, koja nema ideoloških i drugih opterećenja, da će biti bolje organizirana i da će se bolje snalaziti u ovom za nas, muslimane Bošnjake, vrlo turbulentnom svijetu s mnogo nepoznanica. Neka nam dragi Allah pomogne!

Pobjede i porazi

Reis efendija, svakodnevno nam pristižu informacije o napredovanju snaga libijskog naroda na putu oslobođenja od diktatora Muamara Gadafija. S tim u vezi, a posebno zbog činjenice da se Gadafi okrenuo protiv svog naroda, hoćete li razmotriti mogućnost da se zgrada Rijaseta IZBiH ne nazove imenom Muamera Gadafija, kako je to ranije planirano? Već je bilo dilema u javnosti u vezi s tim.

- Priča o Gadafiju se, očito, završava. Učim dovu Allahu Uzvišenom da se libijskom narodu vrati mir i sigurnost i da postignu jedinstvo oko svoje budućnosti. Libija je nama prijateljska zemlja i zato joj želimo svako dobro i sreću na putu istinske slobode i nezavisnosti.

Na iftaru u Novom Pazaru kazali ste da “Bošnjacima na cijelom bivšem jugoslavenskom prostoru trebaju pobjede, a ne porazi”. Gdje da tražimo te pobjede? Gdje je u svemu tome mjesto Bošnjaka u Sandžaku i Bosni?

- Pa, nije li tako?! Kome trebaju porazi? Do sada se smatralo normalnim da se Bošnjake napada, a da se oni brane, da Bošnjaci nemaju inicijativu, dok ih drugi zasipaju svojim provokativnim inicijativama. Sad, kad su Bošnjaci prešli u ofanzivu, ovi, koji su navikli da nas samo napadaju i rugaju nam se, izgubili su se, jer ne znaju kako da se brane od legitimnih zahtjeva Bošnjaka.

Naša najveća pobjeda je što smo kod sebe razbili strah od tiranije i što smo se drznuli da kažemo ono što mislimo, a to je da je naše pravo da, kao narod, imamo na Balkanu sve što drugi narodi imaju. Mi nismo ništa manji ni po broju ni po važnosti od bilo kojeg naroda na Balkanu i zato je naš zahtjev za jednakopravnost sa svim ostalim narodima na Balkanu legitiman i neupitan. Želim, recimo, istaći da sam vrlo zadovoljan što su Bošnjaci, posebno u dijaspori, Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti (BANU) prihvatili svim srcem i što su u njoj našli sebe.

Hošgeldiniz, ministre Davutolu

Kako komentirate aktuelnu politiku Turske prema BiH? Primjetan je veći angažman te zemlje ovdje na ekonomskom i političkom polju, no primijećena su određena uplitanja u vezi s IZ kroz pitanje budućeg reisu-l-uleme i slično. Vi ste imali određene zamjerke u vezi s pitanjem odnosa Srbije i Turske, a u kontekstu BiH. Kako na sve ovo gledate?

- Turska je nama više od prijetelja i zato nas raduje svaki turski uspjeh na međunarodnoj sceni, posebno na Balkanu. Drago mi je što će, ako Bog da, ministar vanjskih poslova Turske Ahmet Davutolu (Davutoglu), inače moj poznanik i prijatelj još iz Kuala Lumpura, gdje smo zajedno radili na Islamskom međunarodnom univerzitetu, klanjati bajram-namaz u Sarajevu i na taj način još jednom potvrditi svoju ljubav prema BiH. Koristim se ovom prilikom da mu iskažem riječi dobrodošlice: Hošgeldiniz!

Došlo vrijeme za istinsko pomirenje među Krajišnicima

Uoči ramazana bili ste u Velikoj Kladuši. Taj događaj ocijenjen je prekretnicom u uspostavi bošnjačkog jedinstva u tom dijelu BiH. Također, glavnim imamima ste ukazali da ovog ramazana posebno govore o potrebi jačanja bošnjačkog jedinstva. Koliko je to jedinstvo u ovom trenutku, zaista, nasušna potreba i kako ga uspostaviti?

- Sretan sam što nam se ukazala prilika da posjetimo Veliku Kladušu prije ramazana i da se tamo na licu mjesta uvjerimo u spoznaju svih razumnih ljudi da je došlo vrijeme za istinsko pomirenje među našim Krajišnicima, poznatih po hrabrosti i borbenosti za državu BiH. Koristim se ovom prilikom da poselamim sve Krajišnike, ma gdje bili, i da im kažem da sam ponosan na njih i sretan sam što im pripadam u svakom pogledu.

Očekujem da ugostitelji poštuju našu fetvu

Mnogo pažnje izazvala je fetva o zabrani “učestvovanja u tzv. bajramskim sijelima i dernecima koje organiziraju ugostiteljske radnje uz Šerijatom zabranjene sadržaje”. Vi ste i ranije ukazivali na problem alkohola i droge u našem društvu. Je li i ovo put da se počnu ispravljati te greške?

- Podržavam fetvu fetv-i-emina dr. Enesa Ljevakovića i očekujem da će vlasnici restorana u Sarajevu i širom BiH tu fetvu ozbiljno shvatiti i primijeniti, jer smo imali puno prigovora što se ta fetva nije ranije izdala zato što su pijanka i razvrat po kafanama za vrijeme Bajrama, zaista, prave vjernike duboko vrijeđali.

Zašto Bošnjaci moraju dati svoj zekat u Bejtu-l-mal

- Islam se sastoji od tri stuba, a to su ‘Aqidet, Šer'iat i Khilafet. ‘Aqidet je osobno očitovanje vjere i osobni odnos prema Bogu, Šer'iat je sistem pravnih i moralnih vrijednosti kojima se reguliraju odnosi u zajednici, to jest, u Islamskoj zajednici, a Khilafet je povijesna institucija kao organizacija muslimanske zajednice u okviru povijesnih okolnosti i zahtjeva vremena i prostora.

Bosanski muslimani su svjesni sva tri stuba i zato je važno da se stub Khilafeta, koja je u našem slučaju prevedena u instituciju Menšure, iz koje reisu-l-ulema i vrhovni muftija u Bošnjaka izvodi svoj legitimitet i legalitet da može, odnosno da je dužan, “savjesno i odgovorno” obnašati prerogative trećeg stuba islama i time propisuje gdje treba dati zekat i sadeqatu-l-fitr. Shodno tome, moja je obaveza da objavim i da uputim muslimane da svoj zekat i sadeqatu-l-fitr daju u Betu-l-mal Islamske zajednice zato što je IZ jedina zadužena i ovlaštena da brine o islamu i muslimanima u našoj zemlji i šire. Svako drugo tumačenje je potkopavanje trećeg stuba islama i kršenje principa ‘Aqideta i Šer'iata.

SDA i SDP su na strani onih koji se “iftare čvarcima”

Izvještaj o islamofobiji i diskriminaciji Rijaseta IZBiH izazvao je dosta pažnje. Uz ostale, žestoko su reagirali SDA i SDP. Kako to komentirate?

- Izvještaj nam je donio to da se skinu maske i da se vidi pravo lice svakoga, kao što naš narod kaže: “Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svako pokaže svoj trag.” Umjesto da podrže izvještaj i da ponude svoju pomoć u zaštiti ljudskih prava koja se muslimanima krše kroz širenje islamofobije, o čemu postoje izvještaji od relevantnih globalnih institucija, kao i izjava domaćih čimbenika, oni se (SDA i SDP) stavljaju na stranu onih koji se “iftare čvarcima”, koji klanjaju dženazu “krmetu”, koji teroriziraju vjernike po džamijama u lovu na “vještice”, prema nalogu onih koji mrze i preziru sve što je muslimansko.

(Dnevni avaz)

Navršio se tačno mjesec od kada Emir Spahić živi u Sevilli, polako se privikava na atmosferu u novom klubu, klimu, a budući da je i mjesec Ramazana sa par saigrača posti, kako kaže, kad nemaju naporne treninge…

U četvrtak, 11. avgusta, navršio se tačno mjesec od kada Emir Spahić živi u SevilLi. Naš nogometni internacionalac i kapiten reprezentacije obukao je 11. jula dres istoimenog španskog prvoligaša i otvorio novo poglavlje u svom životu, koje bi moglo biti veoma zanimljivo.

U intervjuu za “Dnevni avaz” Spahić je veoma otvoreno govorio o svom novom klubu, saigračima, životu u Sevilli, izazovima koji su pred njim…

Je li teško navići se na život u Španiji?

- Praktično još nisam ni imao vremena. Čim sam došao, dva dana su mi protekla u liječničkim pregledima, upoznavanju sa predsjednicima i direktorima u klubu. Poslije toga sam odmah otputovao na pripreme s ekipom, gdje sam bio petnaest dana. Potom smo se vratili u Sevillu na pet dana i onda sam već otputovao na prijateljske utakmice u Italiji i, normalno, s reprezentacijom. I, evo, opet sam tu. Praktično sam sedam-osam dana bio u Sevilli tako da još nisam imao vremena upoznati grad.

Stanujete li u hotelu?

- Napokon sam ušao u kuću. Bilo je to u četvrtak, kada sam se vratio iz Sarajeva. Naravno, velike zasluge za to ima hrvatski internacionalac Ivan Rakitić. Dok sam ja bio s reprezentacijom, on je sve pripremio i veoma sam mu zahvalan.

U kojem se dijelu Sevilje nalazi Vaša kuća?

- Inače svi igrači žive izvan centra, to je na periferiji, nedaleko od našeg trening-kampa. I tu nam je baš prikladno, zato što je mirno, odvojeno od gradske gužve. Svi su igrači dobili preporuke da tu uzimaju kuće i u tom malom mjestu Monte Kinto nekako smo svi na okupu.

Ko su Vam prve komšije?

- Argentinac Federico Fazio , a tu je i sportski direktor… Oni su mi najbliži i oni mi najviše daju savjete o tome gdje su prodavnice i sve što mi je potrebno u svakodnevnom životu.

Iako ste vidjeli veoma malo od Sevilje, vjerovatno ste napravili jedan krug po gradu. Pa koji je Vaš prvi dojam?

- Sevilla je prelijepa, posebno centar grada. Stari grad je odlično sačuvan, a to je i turistički atraktivna destinacija. Tuda me je i Ivan prvo proveo da mi pokaže taj dio o kojem svi pričaju, s arenom za borbe s bikovima. Stvarno prelijepo. A ono što te prvo dočeka je abnormalna vrućina. Evo, trenutno dok razgovaramo su 44 stepena. Katastrofa. Od kada sam došao i dan-danas temperatura se, faktički, ne spušta ispod 40 stepeni. Ali, privikavam se i na to.

Ivan Vam je desna ruka u Sevilli…

- S Ivanom sam veoma dugo prijatelj, već pet godina. On mi je stvarno kao vodič, jer je došao prije šest mjeseci i pripremio je, faktički, sve što mi je u ovom trenutku potrebno u Sevilli.

Je li Vam bilo žao otići iz Francuske?

- Nedostaje mi malo Montpellier. Ne Francuska nego Montpellier i moji prijatelji, trener i klub. To je stvarno jedan prelijepi dio mog života. Svakodnevno sam u kontaktu s njima. Evo, upravo dok razgovaramo na drugoj liniji me zove sin od trenera i posebno tih prvih dana mi je nedostajao klub. Bile su to dvije prelijepe godine. Ali, ono što me najviše veseli u svemu ovome jeste da sam se sa Monpeljeom razišao u zaista prijateljskim odnosima. Mirno i kako bi to, inače, trebalo biti.

Kako stojite sa španskim jezikom?

- Francuski govorim dovoljno da se mogu sporazumjeti i to mi pomaže u ovom trenutku, jer ima pet-šest igrača koji govore taj jezik. A, s druge strane, sličan je španskom tako da pomaže i da novi jezik brže savladam. Ovo je prvi doticaj s novim jezikom, kulturom, narodom. Trebat će mi dosta vremena da prihvatim sve ovo, jer je stvarno velika razlika između Francuske i Španije.

U čemu je najveća razlika?

- Prvo, razlika je u stilu igre. Nije to ni blizu francuske lige. Potom, kontakt s ljudima. Francuzi su, rekao bih, malo prepotentni, sve gledaju s visine, dok ovdje, u Španiji, svi hoće da ti budu blizu. Pokušavaju ti svi pomoći, mada većina ovdje ne govori nijedan strani jezik. Ali, opet ti pokušavaju pomoći, svi se nude. To je novitet u mom životu.

Očekujete li skoro posjetu svojih najbližih?

- Moj brat Alen ostao je raditi u Montpellieru kao skaut, ali svakih nekoliko dana doleti ovdje, kod mene. A roditelji će mi doći, ako Bog da, početkom septembra. Tada će mi biti mnogo lakše, jer je drugačije kada imaš nekoga svog pored sebe. A trebat će mi, vjerujte, jer osjetim da će mi adaptacija ovdje biti teža nego što je bila u Francuskoj.

Često mijenjate zemlje, poželite li se ponekada smiriti, da imate svoju bazu, dom?

- Meni je 30 godina i polako dolazim u godine kada me stiže umor, a i da više bacim sidro, da stanem negdje. Lakše mi je, samac sam još pa onda to lakše i podnosim. No, ako Bog da, kada dođe i familija, normalno je da će to biti mnogo teže. Nije lagan život nogometaša, mada to neki ne shvataju, jer nisu bili u toj situaciji.

Rekoste “još ste samac”, znači još ste slobodni?

- To što sam rekao da sam samac može se shvatiti dvosmisleno.

Ovo će zanimati pripadnice ljepšeg spola, jer ste definitivno njihov ljubimac.

- Stvarno mi to laska.

Vjerovatno ste to osjetili na svojoj koži?

- Dobro, osjetiš to, ne možeš na to ostati gluh.

Da se vratimo u Sevilju, Vaš transfer je ostvaren posredstvom Menafa Kodre…

- On je, prije svega, moj veliki prijatelj. Od marta mi je pokazao put kako biti miran i kako završiti posao. Veliko mu hvala, kao i njegovoj agenciji, što su mi otvorili vrata nove sredine i novog uživanja, jer sam potpisao za veliki klub i podarili su mi mogućnost da igram protiv najvećih na svijetu. Vrhunski su profesionalci i odlični ljudi.

Ko Vam je od saigrača najviše “sjeo”?

- Sigurno je Ivan tu na prvom mjestu. Tu je i Freddie Kanoute, koji mi je mnogo pomagao i dosta mi pomaže na terenu. Escude mi objašnjava upute trenera na franucuskom, a tu je i Andres Palop, golman, iskusan lik, za kojeg osjetim da je najviše prijateljski raspoložen prema meni.

Vjerovatno razmišljate i o sudaru s Barcelonom i Realom?

- Od dana kada sam saznao da ću otići u Španiju, a to je bilo u martu, ali se držalo u tajnosti, razmišljam o tim utakmicima. To su posebne utakmice, osim, normalno, kada igram za reprezentaciju. Meni je to uvijek bilo i bit će dio duše. Kada obučem dres reprezentacije, ja sam druga osoba. Nije to onaj mirni Emir, kad god obučem dres reprezentacije, ne mogu biti miran. Svaki nastup za reprezentaciju posebno je upisan u mom srcu. Dok, normalno, utakmice s Barcelonom i Realom, ako ih budem igrao, mogu shvatiti kao dio posla, onaj ljepši dio posla. To su za mene dvije najbolje ekipe na svijetu i doživljavam ih kao nešto posebno.

Na koncu, moram Vas pitati – reprezentaciju u septembru očekuje važna utakmica. Hoće li pasti Bjelorusija?

- Moje iskrene želje su da padne, ali još ne bih želio dizati atmosferu. Prvo trebamo dobro razmisliti o pristupu toj utakmici. Neka nam Rumunija bude opomena. Zaista nikada neću shvatiti šta nam se dogodilo. Uredu je da imaš loš dan i da odigraš lošu utakmicu. Uredu je jedan ili dva igrača, ali u Rumuniji smo svi loše odigrali i to mi nikada neće biti jasno zbog čega. Neka nam to bude opomena i neka zvijezda vodilja za ono što nas očekuje u Bjelorusiji. Ne čeka nas nimalo lak protivnik. Vjerujte, neće biti nimalo lagano, ali mi imamo dobru reprezentaciju, satkanu od stvarno dobrih igrača. Trebali bismo, ako Bog da, odraditi dobar posao.

Čini se da se situacija u reprezentaciji nakon Rumunije slegla. Možete li nam to, kao kapiten i insajder, potvrditi?

- Bilo je žalosno slušati te ljude, ja ih zovem dežurni pljuvači. To su ljudi koji ne žele dobro sebi pa kako će, onda, željeti nekome drugome. Počeli su podvaljivati neke priče poput klanova u reprezentaciji, rušenju, i u tom kontekst se, faktički, spominjalo moje ime. Žalosno. Na to ne možeš ostati gluh, ali kad pogledaš ko to plasira, onda ti je mnogo lakše, jer je to za mene posljednji šljam. Ali, povrijedi te to, jer mi svi u reprezentaciju dođemo čiste duše i punog srca.

Boli li Vas još nos, jer ste protiv Grčke igrali povrijeđeni?

- Uredu je. Bilo je malo pritiska kluba da pokušam igrati 45 minuta i da igram s maskom. No, maska mi je smetala i strašno me je dekoncentrirala. Zbog toga sam dobio jednu lekciju u klubu, ali nema veze.

Ko je ljepši, Francuskinje ili Španjolke?

- Definitivno Španjolke.

Vaš veliki prijatelj Nikola Karabatić ostao je u Montpellieru…

- On se najviše naljutio na mene. I dan-danas me provocira, kao, otišao si, kako te nije sram, obećao si da ćeš ostati sa mnom, ja sam se vratio u Montpellier… Ali, sve to prođe kroz šalu. On zna šta znači biti sportista, profesionalac. Tako da Nikola kaže da mu nedostajem, ali on to razumije. Ostali smo prijatelji kakvi smo i bili. Nedostajat će mi i on sigurno.

Sevilla, novi tim, sigurno je veliki izazov za Vas?

- U životu uvijek tražim motiv. Jer, kada si u mirnoj luci, vjerovatno i ne daješ maksimum od sebe. Ovako, kada dođeš u novu sredinu, svaki novi trening je dokazivanje. I posebno u Sevilji, gdje imam strašnu konkurenciju – faktički šest igrača je na mojoj poziciji i svih šest su reprezentativci. To mi je motiv da se na svakom treningu dokazujem i da se pokušam izboriti za svoje mjesto. Normalno je da nije lako. Ali, navikao sam da se u životu moram boriti, cijelu karijeru sam se borio i tako će biti i ovdje.

Zadovoljni ste atmosferom među saigračima u Sevilli?

- Što se tiče toga, sve naj, naj. Nijednog trenutka nisam osjetio neki rivalitet među nama. Od prvog dana kada sam sletio pa do danas, igrači su prema meni stvarno fantastični. Atmosfera u ekipi je strašna, što mi je najvažnije.

Osjeti li se u Španiji barem malo miris ramazana?

- To je ono što mi je poklonio Kanute, čovjek koji je poznat u islamskom svijetu po onome što je napravio ovdje, u Sevilli. Došlo je do situacije i jedna stara džamija se trebala srušiti, jer u njihovom gradskom budžetu nije bio izdvojen novac za renoviranje. I Fredi je tada napravio jedan veliki gest i kao vjernik i kao čovjek. Donirao je ogromnu svotu novca da bi se zemlja na kojoj se nalazi džamija, otkupila i kasnije renovirala. I ta džamija je danas prelijepa.

Kada sam se vratio sa priprema, tada je nastupio ramazan i svaki dan koji sam prveo ovdje, proveo sam sa Fredijem. On mi mnogo proča o islamu u Sevilji. Imamo i Mouhamadoua Daba i Arouna Konea tako da smo nas četvorica-petorica u tom krugu u klubu. Ljudi nas poštuju, a pomalo i kritiziraju da bismo nekada trebali malo pripaziti na prehranu, jer imamo težak period priprema i utakmica. No, oni shvataju da mi to želimo i pomažu nam u tome. Kada imamo dva treninga dnevno, onda ne posti nijedan od nas, a kada imamo jedan, onda uspijevamo. Malo je ovdje dan duži, iftar je oko 21.30 sati.

Avaz

I ovog ponedjeljka nastavljamo sa rubrikom „Kalesija Online intervju“, odnosno sa predstavljanjem pozitivnih strana općine Kalesija.
Fetah Hujdur, predsjedavajući Općinskog vijeća Kalesija, je svakako jedna od onih osoba koja predstavlja pozitivnu stranu ove općine.

Prva adresa na koju se uputi veliki broj Kalesijaca sa nekim problemom, je kancelarija ovog čovjeka.

Možete li se predstaviti posjetiocima portala Kalesija Online?
Zovem se Fetah Hujdur, rođen sam 11. novembra 1960.god u Gornjem Hrasnu, općina Kalesija.
Po zanimanju sam ekonomski tehničar, a obnašam funkciju predsjedavajućeg Općinskog vijeća Kalesija.

Kalesija ima veliki potencijal, odličan geografski položaj, školovane ljude (…) ali je ipak na lošem glasu u BiH, ali i u susjednim državama. Šta mislite o tome?
Kalesija ima sve navedeno i još mnogo toga. Niko od pojednica, zaposlenih ili nastanjenih u općini Kalesija, niti od onih koji su otišli dalje – nije „prevazišao“ Kalesiju.
S druge strane, imamo mali broj ugursuza, koji su veoma jaki i spretni u širenju svog ugursuzluka, pa neki steknu pogrešno mišljenje o ovoj općini.
U ovom poslu sam već dugo vremena, i zaista se mnogi iznenade kada dođu u našu općinu, jer to nije ni izbliza ona slika koju su dobijali.

Od završetka rata ste član Općinskog vijeća Kalesija, zadnje dvije godine i Predsjedavajući.
Korača li općina Kalesija prema naprijed, ili …
Kalesija je prvi oslobođeni grad u BiH, a nakon rata se krenulo u obnavljanje porušene infrastrukture.
Cijela općina je bila porušena, i zaista se odradio veliki dio posla, iako se to naravno trebalo mnogo brže odraditi. Ako se sjetimo, u Kalesiji je unazad par godina bio makadam kroz jedan dio grada, bile su tri porušene zgrade, a nije bilo niti jednog objekta koji bi krasio ovaj grad.
Zadnjih nekoliko godina se odradio veliki dio posla, to će priznati i oni koji se često izjašnjavaju protiv vlasti u općini Kalesija.

Proteklih godina, najveći dio sredstava je bio izdvajan za asfaltiranje puteva u općini Kalesija. Da li je došlo vrijeme da se taj novac konačno počne usmjeravati na druge adrese?
Najveće stavke u budžetu tokom svih ovih godina su bile upravo za asfaltiranje puteva. Zadnjih 10 godina je na isto utrošeno oko 10 miliona KM iz budžeta, a jedne godine je čak 3 miliona KM. Ove godine je predviđeno 700.000 KM.
Općinsko vijeće je mišljenja da se od naredne godine veći dio tog novca preusmjeri za izgradnju kanalizacionih sistema.
Zakođer, prestankom asfaltiranja, više nova iz bužeta će ostajati za kulturu i sport, u koju treba više ulagati.

Ulaganja u kulturu i sport su veoma mala. Ima li Općina nekih planova za skoriju budućnost?
170.000KM, su sredstva za sport namjenjena budžetom. Iako je to na prvi pogled veoma malo, sa obzirom na broj sportskih kolektiva, naša općina izdvaja najveći procenat za sport od ukupnog budžeta, u odnosu na druge općine.
Problem je što je za mnoge Kalesijce „sport = fudbal“, odnosno što se pare ne određuju po prioritetima, te se taj iznos podijeli na veliki broj adresa. Nadam se da će ljudi iz te struke iznaći nova rješenja za sport u Kalesiji.
Što se tiče kulture, sa novom zgradom BKC-a, kultura u Kalesiji je dobila jednu novu dimenziju. U narednom periodu će sigurno biti i projekata iz kulture, a naš zadatak je da iznađemo sredstva za projekte BKC-a, Gradske biblioteke, ili neke druge institucije…
Pored izdvajanja 105.000KM za Gradsku biblioteku, te 99.000 za BKC „Alija Izetbegović“, za ovu godinu je planirano i 20.000KM za KUD-ove na području općine Kalesija.

Radovi na sportskoj dvorani, koja je odavno trebala da bude završena, nisu ni blizu kraja, a u ovim uvjetima se postavlja i pitanje opravdanosti takvog jednog projekta. Ako dodamo još da je ŽOK Bosna izgubio status premijerligaša, odbojkaši nisu izborili plasman u Premijer ligu, Kalesija nema seniorski tim u košarci, niti je u Kalesiji uopće zastupljen neki drugi dvoranski sport… Priče da će reprezentacija (?) nastupati u toj dvorani su nepotrebne, jer i laik zna koliko puta bi se to dogodilo tokom jedne godine.
Koji je stav Općinskog vijeća povodom ovog pitanja?!
Realno, Kalesija nije spremna pratiti jedan projekat koji košta više od 5 miliona KM.
Tu je naravno i Zakon o javnim nabavkama, koji omogućava pravo žalbe svakome ko nije dobio izvođenje radova, te dok se završe sudski procesi, termini su davno prošli.
Sredstva za sportsku dvoranu dolaze sa većeg nivoa vlasti, tako da Općinsko vijeće ne igra ključnu ulogu u tome.
Što se tiče sportskih kolektiva, dio odgovornosti za (ne)uspjeh svakako snosimo i mi iz općine, ali veći dio odgovornosti je na onima koji vode te klubove. Šansu treba dati i mladim ljudima koji su voljni uspjeha i dokazivanja.

Kakva je atmosfera na sjednicama Općinskog vijeća. Svi znamo kakva atmosfera vlada u predizbornoj kampanji, je li slično i na sjednicama?
Ljudi koji su u Općinskom vijeću žele najbolje za ovu općinu. Nekada je samo pitanje koja je metoda ispravnija, odnosno efikasnija od neke druge.
Ja bih rekao da nakon izbora, svi vijećnici postanu Kalesijci, i to je najvažnije.

Iako izbjegavate govoriti o vašim zaslugama u razvitku općine Kalesija, možete li reći koji vam je najdraži projekat u općini od završetka rata?
Šehidsko spomen-obilježje pored zgrade Općine je za mene nešto posebno.
Iako mnogi postavljaju pitanje zašto ta lokacija, zbog ovih ili onih razloga, mislim da je najbolje da se nalazi baš ovdje, jer će biti koliko-toliko čuvana, iako za takvo nešto nema garancije.
Zahvaljujući ljudima čija su imena uklesana na te ploče, svi mi možemo da uživamo u svemu ovome. Zaista bi volio da mi Bošnjaci, Kalesijci, počnemo gledati šta imamo, a ne samo da se žalimo na nešto što nemamo ili na ono što ima neko drugi.

Poruka posjetiocima Kalesija Online?
Poručio bih posebno mladima da se počnu baviti politikom, prije nego li se ista počne baviti njima. U politici zaista ima dosta loših stvari, ali jedni način da se to promjeni – jeste da se njome počnu baviti oni kojima je doista stalo do rješavanja problema.
Kada počnemo da gledamo šta sve imamo, a ne šta ima neko drugi – tada će nam svima biti dosta ljepše živjeti u Kalesiji.

Pripremio: Admir Karić

Ibro Tubić je omaleni glumac amater,koji kao amater radi na daskama koje život znače već 39 godina. Znan je po svom nadimku Cicko,kojeg je dobio u osnovnoj školi od nastavnika koji se zvao De La Kroče Spartako,i to zato što ga je šaljivi Ibro podsjećao na ekstravagantnog prijatelja Cicka.

Kada  ste shvatili da je gluma vaš poziv i ono što želite da radite u životu?

Moj nastavnik koji mi je dao i nadimak me uključio u dramsku sekciju, bila je to drama Branka Ćopića “Orlovi rano lete”,i zapravo se oduvijek bavim glumom. Otprilike se od 8 godine života bavim glumom. Bio sam tako mali,zakržlj’o,nisam se mogao baviti nikakvim sportom pa sam počeo sa glumom.

Kako je dalje tekao vaš život i vaši glumački angažmani?

Otišao sam u Beograd i tamo ostao do 91.godine, tamo sam radio u vojnoj firmi. Radio sam s Milić Žikicom, glumac amater, s kojim sam obišao čitavu Jugoslaviju. Na B92 sam radio dramu isto sa Žikicom i sve to amaterski. Poslije rata sam se posvetio komediji i do danas radim komediju na Televiziji Živinice. Radio sam na Tv Tuzli, a taj materijal je poslije otišao na Televiziju Vogošća gdje je do danas. Osnovao sam KUD 23 Kalesija, da bi u skoro vrijeme opštinari osnovali KUD Halisije,a ja još uvijek imam pečat kao uspomenu na to vrijeme.

Ko su vam najveći uzori i s kim bi imali želju da radite u budućim predstavama?

Idol mi je Abdulah Sidran, Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović. Zijah Sokolović mi je idol što se tiče drame. Volio bi da radim s Abdulahom Sidranom, da mi on bude scenarista, a ako je riječ o komediji s Zijahom Sokolovićem. Volio bi raditi is a Muharemom Osmićem, on je ozbiljan ko koma.

Za čim najviše žalite u svom dosadašnjem životu i radu?

Nostalgičan sam za državom, da me ne shvate pogrešno ,ja ne mislim nikom zlo, ali boli me kod bošnjačkog naroda što se krije. Cijela današnja situacija me boli od poglavara do vladara. Tako lijepa zemlja, tako lijepa mladost.. Svojim primjerom dokazujem kažu meni kako ti danas nastupaš pred hiljadama ljudi a sutra radiš kao konobar. Znate ja radim ono što me usrećuje.

Pripremila: Alma Osmanović