Povodom sve češćih upadno propagandnih aktivnosti ambasade SAD-a kojima pokušava bh. javnost, a posebno tradicionalno bošnjačko društvo “naviknuti” i “privoliti” na legalnost i legitimnost tzv. LGBT populacije, Aktivna bošnjačka mreža, kao bosanskohercegovačka nevladina organizacija, izdala je saopćenje za javnost:

Poznato je da su šest najvećih serijskih ubica u SAD-u bili homoseksualci. Između 1966. i 1983. god., 44% serijskih ubica bili su homoseksualci. Od 1971. pa do 1982., homoseksualci su u Vašingtonu izvršili 50% ubistava. Unutar svojih homoseksualnih zajednica, međusobno počine više zločina, nego li nasilju budu izloženi izvana.

Sad nas zovu i homofobima, lobirajući da smo poremećeni i iskompleksirani. Predstavljaju se miroljubivim, nježnim, simpatičnim i pasivnim. Pod sloganom slobode i ljudskih prava, samosažalijevanjem kupuju podršku intelektualnih, kulturnih i medijskih krugova. Sve to omogućava im ogromnu lobističku moć. Tvrde da su nenametljivi, međutim, nakon što se društveno afirmišu, vrše sveopšte promovisanje svojih izopačenosti i perverznosti.

Osnova njihove propagande je da su jednostavno “prirodno” takvi, iako nezavisna naučna istraživanja ne nalaze biološke, genetičke ni psihološke dokaze u korist homoseksualizma. Stvarni uzroci njihovo izopačenog životnog stila su u lošim odnosima s roditeljima i porodicom, rano homoseksualno iskustvo, neobičan razvoj, i društvena neprikladnost.

Ukoliko želimo sačuvati naše porodice od izobličavanja i obezvrjeđivanja, i zaustaviti raspad društvenog balansa i kohezije koji je prisutan svakim danom, pozivamo sve građane BiH da djeluju te se na svaki demokratski dozvoljen način organizirano i otvoreno suprotstave navedenim pošastima “savremenog” društva!

Ambasadu SAD-a pozivamo da se, s obzirom na to da su većinski tvorci tzv. Daytonskog sporazuma, za kojeg imaju i odgovornost, pozabavi važnijim društvenim i političkim pitanjima, te vrlo upečatljivim drastičnim primjerima kršenja ljudskih prava kao što je to, naprimjer, slučaj sa nanom Fatom Orlović te da ambasada iskoristi autoritet i zaustavi gradnju crkve na Budaku iznad Potočara, kaže se u saopćenju ABOM.

Vakat.ba

Ono što će u konačnici biti bitno nije to koliko smo naučili, već koliko smo djelovali na osnovu onoga što smo naučili.
U današnje vrijeme svi čitamo knjige sa savjetima kako da poboljšamo svoj život, čitamo različite članke, blogove, slušamo predavanja i prisustvujemo seminarima, ali ponekad ne vidimo rezultate koje su nam obećali!

U utrci da pročitamo “x” broj knjiga, isuviše često naš cilj postaje da što prije završimo jednu knjigu da bismo mogli preći na drugu. Znati šta trebate uraditi nije isto kao uraditi ono što znate da trebate. Razlika je u rezultatima.

U tekstu ispod navedeno je 5 koraka koje možemo slijediti da bismo bolje primijenili ono što u životu naučimo:

1) Postavite sebi sljedeće pitanje: Zašto sam odlučila pročitati ovu knjigu?

Ja sebi ciljeve određujem po kvartalnom principu. Moji jednogodišnji ciljevi podijeljeni su na 4 kvartalna cilja, koja su dodatno podijeljena na 2 profesionalna i 2 lična cilja za svaka 3 mjeseca. Nakon svakog kvartala, ja pregledavam zadane ciljeve i zatim odlučujem koje vještine trebam naučiti da bih ih ostvarila.

Na osnovu toga odlučujem koji ću materijal čitati. Ponekad to može biti neka specifična vještina koju želim naučiti. To može, naprimjer, biti kako da poboljšam vještinu pisanja ili da naučim nešto više o društvenim medijima. Ili, možda, neko koga poznajem ima određeni problem – recimo nizak nivo samopouzdanja te stoga želim da naučim nešto više o samopouzdanju da bih toj osobi pomogla da riješi svoj problem.
Čitalačkom materijalu pristupite s rezultatom na umu.

2) Tri najbolje ideje iz knjige – odaberite jednu najbolju
Ne morate primijeniti sve što autor u knjizi predloži. Zapišite 3 najbolje ideje koje želite primijeniti, a zatim odaberite 1 ideju koju želite primijeniti tokom naredne sedmice.
Ako biste uvijek nakon što pročitate neku knjigu odabrali jednu ideju, a zatim je primijenili, naknadno analizirali, te zatim poboljšali njenu primjenu, vaši rezultati bi se drastično poboljšali. Mislim da biste se iznenadili kad biste uvidjeli koliko je malo utjecaja na vaš život imalo sve vaše dosadašnje učenje.

3) Ja lično slijedim pravilo “5:3:1” – 5 knjiga, 3 audioknjige, 1 seminar

Moj sistem je sljedeći: u toku svakog kvartala (tromjesečja), pročitam 5 knjiga, preslušam 3 audioknjige i prisustvujem jednom seminaru.

• Knjige: Podvlačite, zaokružujte, pravite zabilješke, pišite na marginama i praznim stranicama (naravno, ako knjiga nije pozajmljena), te sebi zapišite “nevjerovatne bisere koje trebate upamtiti”! Izaberite 3 najbolje ideje iz knjige, a 1 primijenite odmah iste sedmice.

• Audioknjige: Dok se vozim (autom/autobusom/metroom) volim da slušam različite audioprograme. Sve moje CD-ove pohranim na jedan prenosni sistem i preslušavam različite programe po 5 – 6 puta. Preslušavanje istog sadržaja nekoliko puta pomaže mi da mi se on „ureže” u pamćenje. Opet odaberite tri najbolje ideje iz programa, a jednu od tih ideja primijenite iste sedmice.

• Seminar: U pitanju može biti seminar tokom vikenda ili časovi koje možete pohađati o određenoj temi. Seminar vam pomaže da se zbližite s ljudima koji slično razmišljaju u prostoriji punoj žive energije – aktivno radeći vježbe i zadatke. I kad su seminari u pitanju, možete primijeniti već ustaljenu praksu – izbor tri najbolje ideje i jedne koju možete odmah primijeniti.
• Članci: Na društenim mrežama i putem redovnog pretraživanja interneta, redovno nailazim na dobre članke o samousavršavanju. Nakon što takav članak jednom pročitam, upitam se koja je to jedna ideja koju mogu iz njega realizirati, i zatim to zabilježim. Odmah poslije toga članak spasim radi kasnijeg ponovnog čitanja (dobra web stranica na kojoj možete pohranjivati vama interesantne linkove je delicious.com).
• Predavanja/diskusije: Aktivno vodite zabilješke tokom predavanja i pohranite ih u svoj dnevnik. Strategija: ista kao i ranije – 3 najbolje ideje, 1 koja se može implementirati odmah.

4) Banka znanja
Potrebno je da načinite sebi mjesto gdje ćete smiještati sve informacije koje prikupite, i to će biti vaša banka znanja. Sve svoje najbolje ideje, bisere i razmišljanja ka uspjehu smještam u svoju banku znanja. Banku možete oformiti putem aplikacije Google docs, ili je čisto napraviti u jednom wordovom dokumentu (konkretno, moja banka znanja je napravljena u formi bloga čiju web adresu samo ja znam!).
S obzirom na to da mi je dnevnik podijeljen u kategorije poput: Liderstvo, Molitve, Tjelesna forma, Biseri iz knjiga, Biseri iz članaka, itd., moja banka znanja je veoma praktična kad želim da pregledam stvari koje sam naučila. Osim toga, kad mi je potrebna ideja za novi članak, također malo proanaliziram svoju banku znanja!

5) Preispitivanje rezultata vaše realizacije “ideja”

Kad izaberete jednu ideju koju ćete date sedmice primijeniti, zapišite sebi koja je to ideja i odredite vrijeme naredne sedmice kad ćete provjeriti rezultate njene primjene.
Veoma je bitno da imate određeno, fiksirano vrijeme kad trebate analizirati rezultate koje ste postigli na osnovu ideje koju ste odabrali. Da li sam je uspješno primijenila? U kojoj mjeri je dovela do poboljšanja u odnosu na prethodnu sedmicu? Koje su mi dodatne vještine potrebne? A zatim u skladu s tim napravite plan samopoboljšanja.

Zaključak

Na kraju dana/mjeseca/godine/života – ono što će biti značajno nije samo to koliko smo naučili, već koliko smo toga uradili na osnovu onoga što smo naučili. Djelujte na osnovu onoga što naučite i uskoro ćete moći uzrokovati pozitivne promjene – i u vlastitom životu i u životima osoba koje vas okružuju, uz Božiju pomoć.

Prije 113. godina tramvaj sa konjskom vučom zamijenio je onaj na električni pogon i Sarajevom je projurila ‘električna aždaha’.

Piše: Snježana Mulić-Softić

Priča je počela uoči Nove 1885; silan, svečano odjeven, svijet, okupio se na malom trgu u Ferhadiji. Na tek položenim šinama, što su svjetlucale na hladnoći, stajao je drveni vagon-tramvaj upregnut u konja bijelca. Vagon je sa svih strana bio uokviren prozorčićima na kojima su se kočoperile tanke zavjese pa je izgledalo kao da se veranda neke bogate kuće s Vratnika spustila u čaršiju.

Objavljeno je da od tog dana u Sarajevu počinje saobraćati tramvaj – čudo još neviđeno u srednjoj Evropi – i da će vožnja od Ferhadije do Uzane željezničke stanice trajati 13 minuta, što će koštati pet krajcera. Tramvaj je u jednoj vožnji mogao povesti 28 ljudi pa je kondukter, koji je po posebnim propisima Gradske vlade bio “pristojno odjeven i nije zaudarao po alkoholu i bijelom luku”, pozvao prve putnike u tramvaj. Zvonce je oglasilo polazak i brkati “tramvajdžija” Johan Hanke potjerao je svog bijelca po šinama. Tramvaj je otišao prema Marindvoru, a na Ferhadiji, mjestu gdje će se kasnije izgraditi prava gradska tramvajska stanica, ostalo je 28 pari cipela!

Da ne bi za džabe izrovali bečke ili peštanske ulice, Austro-Ugari su odlučili “konjsku željeznicu” – kako se tada nazivao tramvaj – isprobati prvo u Sarajevu. Tako se u ljeto 1884. počelo sa kopanjem sarajevskih ulica i polaganjem tramvajskih šina. Tom prilikom Sarajevo je ostalo bez jednog od najljepših mostova – kamenog mosta koji je premošćavao Koševski potok kod Alipašine džamije, ali je dobilo i titulu prvog grada na Balkanu i u srednjoj Evropi koji je imao tramvaj.

Prva tramvajska pruga u Sarajevu bila je duga 3,1 kilometar, a počinjala je od današnjeg Ekonomskog fakulteta i završavala na Uzanoj željezničkoj stanici. Tada je napravljena samo jedna traka, pa je tramvaj funkcionirao po sistemu “naprijed i curik”, odnosno tako što se konj koji ga je vukao, kada bi došao do zadnje stanice, isprezao i ponovo uprezao, ali na suprotnu stranu vagona i vraćao se istim šinama kojim je i došao. Bilo je propisano da jedan konj ne smije voziti više od dva kruga, kako se ne bi iscrpio.

Prvi tramvaj kretao je ujutro u pet, tačno sat prije nego je iz Sarajeva kretao prvi voz. Ljudi su tada komentirali kako tramvaj ide “glatko, čisto, nečujno, kao po dlanu”. Tramvajska karta bila je tamnocrvene boje i ispisana na bosanskom, njemačkom i turskom jeziku, a u današnjoj Strossmayerovoj ulici bila je izgrađena i remiza – štala za konje i spremište za tramvaj.

Tramvaj zvani inspiracija

Umjetnicima tog doba tramvaj je postao inspiracija za njihova djela, a sarajevskoj raji za izmišljanje priča o “zelenoj aždahi” i “šejtanu”.  Muzičar Š. Bosiljevac je za prvu vožnju sarajevskog tramvaja komponirao brzu polku za klavir pod nazivom Sarajevski tramvaj, dok je njemački slikar po imenu Kurchner u akvarelu naslikao “jurnjavu konjskog tramvaja sarajevskim ulicama”.

Prvog maja 1895. godine, konje će zamijeniti struja, i prvi takav tramvaj počet će kružiti Sarajevom. Trasa je išla od željezničke stanice, koja se nalazila kod današnjeg hotela Bristol pa do Latinske ćuprije. Vozila koja su korištena proizvela je firma “Simens-Sohukert” i bili su to prvi tramvaji nastali u njenim pogonima.

Ali, u “električnu aždahu” građani nisu imali povjerenja, pa je isprva kružila poluprazna. Ipak, već sljedeće godine, električni tramvaj zabilježit će rekordan broj prevezenih putnika – čak 3.800 ili skoro 15 posto cjelokupnog stanovništva Sarajeva.

Električni tramvaji imali su vagone za pušače i nepušače. Jedno vrijeme bili su posebni vagoni za dame i muškarce, ali su ih zbog nerentabilnosti brzo ukinuli. “Carska i kraljevska bosanska željeznica” gledala je da na svaki način ugodi putnicima pa je, pored toga što je posebnim odredbama propisala način odijevanja i držanja higijene kod vozača i konduktera, 1891. izdala nalog da u dane “kada se u gradu održavaju teatarske predstave, posljednji tramvaj umjesto u deset, vozi pola sata kasnije”.

Oko 50 hiljada Sarajlija 9. oktobra 1960. izašlo je na gradske ulice da isprati stari električni tramvaj u “penziju”. Zadnji svoj krug, okićen vijencima i zastavicama, zeleni tramvaj obišao je vozeći 15-oricu svojih penzionisanih vozača.  Zamijenili su ga tzv. vašingtonci koji su  putnike sada vozili od Baščaršije do Ilidže.

Vašingtonci će po Sarajevu praviti krugove do 1967, kada ih zamjenjuju danas već poznati tramvaji iz čehoslovačke tvornice “ČKD Praha”.

Staklena kutija

I, nekako od ovog doba počinju problemi. Javno komunalno preduzeće GRAS u svom almanahu spominje kako je to doba kada snijeg ometa tramvajski saobraćaj, a zbog sve većeg korištenja više ne znaju na koji način da naplaćuju prevoz.  Tada se povlače  kondukteri i uvodi sistemu samonaplate. Svaki putnik bi ušao u tramvaj i u staklenu kutiju, ispred vozača, ubacio određen iznos u sitnišu. Onaj ko nije imao sitna, nije se ni mogao voziti. A onaj ko ne bi ništa ubacio ili bi ubacio manje nego što treba i pokušao ući u tramvaj, najmanje što bi prouzrokovao bila je svađa. Obično su ovakve situacije završavale tučama, a tramvaj je stajao. Ovaj sistem brzo je ukinut i vraćene su papirne karte.

Od 2. maja 1992, kada tramvaji prvi put u svojoj stogodišnjoj povijesti prestaju da voze, počinje vjerovanje da će baš oni, onog dana kada krenu, preokrenuti stvarnost. Zaista u to ratno doba vjerovalo se da će mir doći sa tramvajem. Tada se tramvaj sa šina preselio na raskrsnice, gdje je imao ulogu antisnajperskog zida, a mnogi njegovi zidovi pretvoreni su u peći.

I čini se da nikad sarajevski tramvaj nije išao brže nego u tim ratnim godinama. Naprosto je letio, šišao stanice isto kao da je popio Red Bull. Jer sa druge strane Miljacke na njega su pucali.

Bečka kultura

Poratno doba obilježit će najružniji tramvaji, okićeni porukama za mir, zastavicama, amaterskim crtežima i zvjezdicama Evropske unije. Svijet će polagano i sasvim precizno u sarajevske šine uglaviti svoje smeće.

Sada je to vrijeme kada tramvaj postaje pozornica u kojoj se svađaju “građani” i “papci”. Da će ova predstava ikada prestati, povjerovao je samo jednom jedan čovjek, novinar N.DŽ., koji je, gledajući kako se sa ogromne skalamerije na šine spušta stari tramvaj – donacija  iz Beča, rekao da će bečki tramvaj donijeti i bečku kulturu.

Bečka kultura nije došla, a predstava je dobila malo drugačiji tok: sada se uglavnom putnici svađaju sa tramvajdžijama koji preko njihovih leđa naplaćuju svoje dugove sa GRAS-om. Kakogod, veranda na šinama i dalje vrti svoj krug.
Izvor: Al Jazeera

Sjetio se jednom tako vrli pisac i scenarista neki kako u ovoj besparici na jeftin način popuniti programsku šemu na svojoj turbofolk televiziji, a privući mase ne pretjerano zahtjevnih gledalaca, pa je okupio dvadesetak idiota bez ikakvih intelektualnih i moralnih predispozicija, nagurao ih u oveću štalu (gdje je većini njih i u stvarnom životu mjesto), a zatim to ponudio kao prvorazrednu medijsku atrakciju. Da bi se priklonio i ruralnom dijelu publike koja se gledajući emancipovanog „Velikog brata“ vjerovatno osjećala iskompleksirano, kuću je pretvorio u štalu. Tako smo dobili popularnu Farmu, tragikomični skup cirkusanata, prostitutki i maloumnika bez imalo morala i dostojanstva koje po čitav dan snima kamera. I mi uživamo u tome.

Masa zombija pred malim (i odskora onim malo većim) ekranima bez imalo kritičke svijesti i sposobnosti rasuđivanja je uvijek rado prihvatala sve što joj se servira, makar to bilo i degutantna kvaziporno danguba poput ove naše Farme. Svjetina voli dangube i razbibrige. Neće teških tema o svojim jadnim i besmislenim životima. Voli gledati psovke, golotinju, maloumna naglabanja i prostakluke, pa svakodnevno čeka svoju dozu ove morbidne splačine. Gledati uživo 24 sata dnevno bolnički odjel za mentalne bolesti bilo bi definitivno zanimljivije i korisnije od ovih odvratnih reality-a.

Traje to tako onda čitavu godinu, iz dana u dan kao hipnotisani gledamo ko je koga pipkao, ko nije oprao suđe, ko ne zna pomusti kozu, ko je s kim prespavao, ko je kome rekao da je tuka, opsovao majku i slične stvari od krucijalne važnosti za naš život. Trošimo pare i vrijeme glasajući i navijajući ko će izaći, a ko ući u štalu i pravo nam je dobro.

No to nije sve. Totalno nezainteresirani za odgoj, dopuštamo mi da nam i djeca upijaju psovke, prostakluke i idiotsko ponašanje učesnika ove arene za masakriranje ljudskog dostojanstva i svih civilizacijskih vrijednosti.

Kada ovome dodamo savršen prilog od dvije do tri sapunice dnevno, naše moždane vijuge neminovno vrišteći odumiru, a naši ukućani gube svaki osjećaj za moral i zanimanje za stvarne probleme u svom životu i društvu.

Onda nije nikakvo čudo kad nam dijete sa dvanaest godina postane cajka koja u miniću obija kafiće u kasnim noćnim satima i dovodi momke kući. Pa ona je sa svojom mamom i babom gledala da je sasvim uredu, čak i poželjno, biti fufica sa dvoznamenkastim koeficijentom inteligencije koja se prostituira pred cijelom nacijom i troši više na šminku nego na knjige i školski pribor.

Kao što je i naš praznoglavi sin ovisnik o kafanama, trećoj finskoj hokej ligi i kladionicama koje mu ubijaju svaku zdravu ambiciju i eventualni uspjeh u životu i školi, a mi to mrtvi hladni posmatramo. Umjesto da mu oblikujemo budućnost i pravimo on njega čovjeka i zdravu jedinku, mi dopuštamo da mu umjesto stvarnih uspjeha, praznik u ispraznom životu bude polufinale Lige šampiona.

Kome može biti zanimljiv Ekrem Jevrić, retardirani prostak koji vjerovatno ima neki oblik mentalnog poremećaja ili Milan Tarot, ludak, ubleha i pljačkaš naivnih?!

Kome mogu biti zanimljive nekakve ogavne Stanije i Jovane, dežurne donatorice ženskih spolnih atributa medijima željnih pornografije i jeftinog smeća?!

Mislio sam da su sapunice pošast, ali sam vidjevši „Farmu“ promjenio mišljenje. Ljudi gledajte i turske sapunice ako već morate gubiti vrijeme, ali nemojte ove toksične bljuvotine. Ovo je dno televizije i otvoreni atak na ljudski moral i intelekt. Nemojmo ovo olahko shvatati jer će nam se obiti o glavu. Sačuvajmo sebe i svoje ukućane od ovoga po svaku cijenu.

(NaseVijesti)

Godine već ostavljaju traga. Znakovi jeseni života već se pojavljuju u kosi. Neumoljivo šaraju izgled, kao vješt slikar, vodeći kraju svoju sliku. Odlaze naši najdraži. Odlaze da bi se i mi njima pridružili, prije ili kasnije. Uvijek se sjećamo po lijepom naših umrlih. Ipak, nekako više volim reći onih koji su „preselili“, prešli iz jednog stanja u drugo. Baš kao što kišna kap nađe svoj put do oblaka nakon što je bila na suncu života kojeg živimo.

Lijepo je znati i vjerovati da duše nalaze svog smiraja u svijetu vječnom. Ovo čak vole znati i čuti i oni koji za sebe kažu da vjeruju samo u ono što vide. To je njihovo pravo. Volim pružiti riječi utjehe; za sve tužne i okaharene ljude. Svaka tuga je – tuga. Dovoljno tužna da nađemo riječi koje će pružiti tračak nade i svjetlosti u turobne životne trenutke. Razmišljam o umiranju i toj najvećoj tajni i zebnji svakog od nas. Volim biti na granici straha i nade. Straha od posljedica svojih djela i nade u Božiju milost. Kaže se da je u tome ravnoteža.

U Džennetu ćete biti sa onim koga ste voljeli – rekao je Muhammed a.s. Toliko izvjesne nade i pouzdanja u njegovim riječima. Potrebna je nada, i posljednja vrata za spas. Bog ne zatvara vrata čovjeku sve do zadnjeg udisaja i zadnjeg zalogaja kojeg sudbinom okusi. Treba kucati na vrata, tiho ili jako, možda nije toliko bitno – ali treba kucati. Ne preostaje nam ništa drugo. Smisao je u činjenju dobra makar i ne shvatali eho svojih dijela u odnosu na vječnost. Ne shvatamo kako lijek djeluje ali ga ipak na preporuku liječnika koristimo, sa povjerenjem i sigurnošću. To je vjerovanje a uvjerenje je osvjedočenje; bilo to razumom i logikom, srcem, spoznajom ili obraćanjem na Uputu.

Novi početak je životni kraj. Životni ciklus sa umiranjem ulazi samo u novo razdoblje i novo rađanje. Ne rađa se ništa dok u zemlju ponovno ne bude posijano. U prelasku tom je toliko pravde i istine da niko ne može, bez obzira na moć i položaj koju je imao na ovom svijetu, ponijeti ništa osim svojih djela. Ponekad se čudim onim koji kažu da ne vjeruju u život poslije smrti. Zbog čega onda toliko straha i neizvjesnosti u njihovom mišljenju, ako djela nemaju svoj konačni rezultat u vječnosti. Moralnost je božanska kategorija. Osjećaj u srcu da je nešto pravo, lijepo i prihvatljivo. Ljudske srce je jezgro vjerovanja i spoznaje.
Kažu da je neka djevojčica od svog rođenja bila vezana za postelju zbog neke teške bolesti. Njeni roditelji nikada nisu govorili o Bogu pred njom. Nisu smatrali za potrebno da kćerku odgajaju sa znanjem o vjeri. Nikada nije izlazila van kuće. Bolest koja je uništila njeno djetinjstvo nije uništila njeno srce. Nakon dužeg vremena i liječenja ona je ozdravila i kao već odrasla djevojčica izašla po prvi put na svježi proljetni zrak.

Prvi put u životu je osjetila povjetarac u svojoj kosi. Sunce kako miluje njeno bijelo lice. Disala je punim plućima gledajući zelenu travu i cvijeće raznih boja sa nestašnim pčelama u letu oko njega. Posmatrala je azurno-plavo nebo; ptice u zraku, oblake kako plove nekim samo njima poznatim putevima. Prvi put je osjetila radost života i smisao. Na kraju je rekla; „ova priroda i sve što nas okružuje, ne može biti da je nastalo samo od sebe. Mora da ima Neko, ko je sve ovo ovako lijepo uredio, uskladio i održava. To mora da je neka Sila, neka Snaga kojoj ne znam ime.“

U ljudskoj prirodi je da traži smisao. To čak rade i djeca. Žele znati zašto stvari služe, i koja je svrha njihovog postojanja. Jednog dana dođu starijim sa pitanjem zašto živimo na ovom svijetu? Važno je znati odgovor, možda samo kao lekciju, jer pametan ne zatvara vrata nade, posebno ne svome djetetu.
Ne bi trebali dopustiti da naša srca budu uništena predugim gledanjem u ljepote ovog svijeta i kratkoročnim zanosom i relativnom srećom koju nastojimo živjeti. Zaista, čovjeku treba tako malo da bi bio sretan, i možda još manje da bude nesretan. Najveća je nesreća ne vidjeti smisao gledajući u vlastito proljeće – djetinjstvo, ljeto – mladost, jesen – zrelost i na kraju zimu, koja predstavlja starost u bivanju čovjeka. Nakon zime dolazi proljeće, radujem se tome. Ipak se radujem, sa nadom da će moje sjeme vjerovanja proklijati u zemlji dobrih djela na Danu kada ćemo sresti svoje najmilije.

Povjetarac istinske domovine možemo osjetiti još na ovom svijetu. Pomisao na vječnu sreću, ljepotu i život veseli čovjeka koji u to vjeruje. Bogatstvo je vjerovati u neviđeno, isto kao što je dar od Boga osjetiti za većinu neosjetno. Ponekad još na ovom svijetu dobijemo jasan dokaz i osvjedočenje da postoji budući svijet – Ahiret, i da su istine vjere tačne.
To može biti lijepa riječ, emocija ili neki suptilni događaj kojeg srcem oćutimo i znamo da je istina. U takvim trenucima na pero bude „spušten“ i neki stih, lijepa riječ, kao rijeka koja odnosi tugu, a donosi nadu i ljepotu;
Smisao života

Upitaše jednom i smislu života,
pticu malenu skupljenih krila,
pjev je njezin oda ljepoti,
let prema nebu kristalni je sjaj.

Ptica progovori riječju što živi,
okupljenoj masi pognutih glava,
zatitraše niti na harfi života,
kao da će biti posljednji put.

Reče; život je nit bez početka i kraja,
svjetlost mu daje vječnu čvrstinu,
istkano ruho ljudskih sudbina.

I ovaj život, raspjevana reče,
trošna je lađa što plovi ka viru,
kormilo njeno, želje su mu puste,
a jedra duše, što streme ka Bogu.

Pjev božanski načeo je duše,
usnule u željama i praznim nadama,
mirnoća sveta razli se po masi,
od opojnih riječi srčane ptice.

Autor: Admir Delalić

Autor: Željko Milićević
Da si ti, gospodine Fahrudine Radončiću, pravi Ministar za sigurnost Bosne i Hercegovine, ti ne bi tužio umove koji su odani državi i naciji, patriote koji misle svojom glavom i vide što se događa, i sprema, u Bosni i Hercegovini i u širem okruženju.

Da si ti pravi Ministar za sigurnost Bosne i Hercegovine ti ne bi tužio Bošnjake muslimanske vjere i time nastojao i dalje održati mitologiju islamističke nasilnosti, nego bi ti tužio prave nasilnike, kršćane i hrišćane koji Bosni i Hercegovini, kako sam dobro znaš, danas opet rade o glavi. Oni danas opet rade o glavi bošnjačkoj naciji, i tebi je to dobro znano. Ali, mnogo je jednostavnije tužiti muslimane nego kršćane i hrišćane u današnjoj Europi koja ne želi imati muslimane u svojim kolektivnim granicama. O ovome sam govorio na međunarodnoj konferenciji za tisak, održanoj u aprilu 1993. godine u The National Press Club u Washingtonu, nakon koje je CNN prenio po svijetu moju izjavu da „Europa ne želi imati muslimane u svojim kolektivnim granicama“.

To je tako bilo onda i to je tako i danas.

Da si ti, gospodine Fahrudine Radončiću, pravi Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, ti bi već odavno imao izrađene planove obrane Bosne i Hercegovine i Bošnjaka od nadolazećeg genocida.

Da si ti, gospodine Fahrudine Radončiću, pravi Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, ti planovi obrane bi uključivali sve elemente geografije, tehnike, logistike i strategije, do najmanjih detalja. Ti planovi bi uključivali ustrojstvo, pozicioniranje i snabdijevanje redovnih vojnih jedinica, kao i specijalnih jedinica obučenih u taktičkom djelovanju na ograničenim i teško dosežnim prostorima. Ti planovi bi uključivali elektronsko nadgledanje i analizu svih komunikacija u Bosni i Hercegovini i u širem okruženju. Ti planovi bi uključivali planove suradnje i djelovanja s jedinicama drugih članica u okruženju, jer to će biti potrebno, kao što je i tebi to znano i jasno.

Ako gledamo šire, dodatna prijetnja sigurnosti Bosne i Hercegovine dolazi od vladajućih sfera u kršćanskim i hrišćanskim zemljama Europe, gdje su se te vladajuće sfere, kako je i tebi poznato, dobro pomogle patnjama svojih naroda i popljačkale prvo nacionalne riznice, a po tom i svoj narod, i sad su se okrenule popljačkati riznicu Europske unije da spase svoje fizičke živote od sudbine koja je, samo za primjer, zadesila Muamara Gadafija.

Traženje problema Europe u Islamu je danas passe, tome je prošlo vrijeme odavno. Danas su problemi Europe, i Bosne i Hercegovine, u ekstremnim kršćanima i hrišćanima koji su se odrekli vjere i ljudskih uzanci, a koji su se dočepali skupih fotelja. Tebe, gospodine Fahrudine Radončiću, ta i takva Europa izgleda jako privlači, inače ti ne bi svojega žrtvovao za prilaz Europi.

Tuži mene, Fahrudine, jer sam ja kršćanistički ekstremist koji vidi što se Bosni i Hercegovini sprema.

Ali, ako tužiš mene, Europa te neće tapšati po glavi, nego će te tapšati po glavi samo ako tužiš muslimane, pa makar i ne bili ekstremisti.

Radi se o opstanku i države i nacije, Ministre Fahrudine Radončiću! Počni se ponašati kao Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine.

Budim se. Sretan, jer sam konačno dočekao dan u kojem reprezentacija BiH igra protiv reprezentacije Svijeta. Dva sata prije nego što trebam krenuti bio sam spreman, ogrnuo sam se zastavom Bosne i Hercegovine i šalom naše raprezentacije. Imao sam i kapu. Kupio sam je prošle godine kada sam dobio prvu platu.

Bio je tmuran dan, a ja sam ipak bio sretan. Ulazim u Zenicu. Mnoštvo zastava svih zemalja svijeta se vihorilo zeničkim ulicama, ali gdje su naše?! Ostao sam zbunjen. Tješio sam se: „ma zbog velike zainteresovanosti sigurno su naši navijači ušli u stadion da zauzmu mjesto“.

Prišao sam stadionu i primjetio da na ulazu za navijače Bosne i Hercegovine nema gužve, a na ulazima za navijače reprezentacije svijeta gužva je bila ogromna. Ono što me posebno zbunilo je što su navijači reprezentacije Svijeta govorili bosanski. Pa pobogu brate, je l’ ovaj narod poludio?

Ipak, ulazim na tribine i tamo zatičem nekoliko desetina navijača. Zanimljivo je da smo bili okruženi zaštitarima kao da smo mi veći potencijalni problem od 10 000 navijača reprezentacije svijeta.

Izlaze igrači. Bio sam ushićen što konačno mogu navijati za nekog svoga, a istovremeno ne za najbolje igrače svijeta. Zauzeli su svoje pozicije i sad već raspoznajem ko igra na kojoj.

Na našem golu čvrsto stoji maramice Violeta, u zadnjoj liniji su supa od gljiva Vispak, puding Bonito, petit biscuit Kent i sudžuka Bajra. Sredinu terena su popunjavali Zlatna džezva, Tiru-liru, Bira i kiseljak Tešanjski, a u napadu su sokovi Sole Mio i Sweety.

Sastav reprezentacije Svijeta mi se se činio mnogo jačim. Na golu je bio maramica Paloma. U odbrani su bili begova čorba Podravka, puding Dr. Oetker, Jana i Dorina. U sredini terena su Milka, Nescafe 3 in 1, Samsug i Schweppes, a u napadu Coca-cola i Ariel.

Ostao sam razočaran iz dva razloga. Prvi je što smo izgubili 7:1, a drugi što su BH navijači navijali za reprezentaciju Svijeta.

Skidam onu kapu što sam je kupio prošle godine od prve plate. Sad bih je od muke bacio, ali ne mogu. Više nemam plate, pa kako ću kupiti drugu. A kako ću i platu imati kad moji Bosanci i Hercegovci navijaju za druge, a ne za svoje, kako ću je imati kad moji Bosanci i Hercegovci svaki dan ulaze u market, koji se i ne mora zvati Bilino polje, i svjesno ili nesvjesno navijaju za druge, a naša budućnost zavisi od naše reprezentacije.

Jedan od glavnih organizatora bošnjačkog otpora prema Austro-Ugarskoj

Znate li ko je bio Hadži-Lojo? Zašto se nije učilo, i ne uči se ni danas o njemu u školama? Hoće li tako biti zaboravu prepušteni svi junaci, velikani i branioci Bosne? Naučimo nešto o sebi, učeći svoju časnu, ponosom ovjenčanu povijest ! Vjerujem da će vas priča o njemu oduševiti.

Hadži-hafiz Salih Vilajetović poznat kao Hadži Lojo (1834 – 1887). Potječe iz ugledne sarajevske porodice Vilajetovića koji su bili ugledni imami a Avdaga Vilajetović bijaše najglasovitiji sarajevski narodni hirurg. Zahvaljujući tom porodičnom ozračju, Salih završi mekteb i izuči hifz, te postade, hafiz. To mu je omogućilo da postane imamom džamije Abdi Halife na Budakovićima, a kasnije i Buzadžijine džamije u Logavini.

Kad se ovome dodaju i neka njegova dobročinstva iz rane mladosti, sve je ukazivalo na dobar ishod i čestit život. U onovremenom sarajevskom govoru, ljude koji su imali džinovski stas i golemu snagu nazivali su „lojama“. Hadži-hafiz Salih Vilajetović, postade jednostavno Hadži-Lojo, miljenik i predvodnik svjetine. Jedan od glavnih organizatora bošnjačkog otpora prema Austro-Ugarskoj bio je hadži-hafiz Salih Vilajetović u narodu poznatiji kao hadži Lojo.

Hadži Lojo je bio specifična osoba. Bio je hodža, hadžija, hafiz i mudžahid, divovskog rasta. O njemu su kružile nevjerojatne priče. Kada se vratio sa hadža, kažu da je na ulazu u Sarajevo nosio na leđima ogroman teret, kako bi se dodatnim žrtvovanjem još više približio Allahu. Drugi su opet govorili, da se na Romaniji hrvao sa medvjedom. Bio je izuzetno eksplozivna osoba, ali narod ga je volio, jer je uvijek branio islam, istinu i pravdu.
Kada je došla vijest o dolasku Austrijanaca, odmah se uključio u pripreme za rat. Bošnjaci pod hadži Lojinim zapovjedništvom su uspjeli potpuno razbiti Austro-Ugarsku vojsku i nanijeti joj ogromne gubitke, nakon čega su se Austrijanci pregrupirali i udvostručili broj svojih vojnika. Hadži Lojo je tad ranjen, ali je i takav učestvovao u odbrani Sarajeva, i kada je ugušen svaki otpor i Austrijanci ovladali gradom, manji broj branitelja a sa njima i Hadži Lojo su se povukli ka istočnoj Bosni.

Ostaje kao pouzdano utvrđena činjenica, na temelju austrougarskih i bosanskohercegovačkih izvora, da je „vođa otpora austrougarskoj okupaciji“, prvog neprijateljskog vojnika vidio tek 2. oktobra 1878. godine, punih četrdeset i pet dana nakon što je general Josip Filipović, savladavši junački otpor Sarajlija i masakrirajući ih po ulicama i u njihovim kućama i džamijama, pozdravio austrougarsku zastavu na Vratničkoj utvrdi. Austrijanci su u Sarajevu streljali ili objesili15-ak najistaknutijih boraca protiv Austrijske agresije i to: sedam braće Mulića, Avdu Jabučicu, Sulju Kahvića, Mehmedagu Dalagiju, Ibrahimagu Hrgu, Mehu Odobašu i trojicu hadžija: h. Muhammeda Hadžijamakovića, h. Avdagu Halačevića i h. Mehagu Gaćanicu..

Prije nego što je obješen, Hadžijamaković je uspio raniti dvojicu austrijskih vojnika otevši im pušku. Hadži Lojo je sa svojom ranjenom nogom ležao u jednom selu kod Goražda po nekim izvorima to je selo Miošići kod Prače. Noga se bila zagnojila, tako da nije mogao hodati. Jedne prilike su lokalni Srbi (na proglas austrijske nagrade za njegovo hapšenje) saznali, gdje se nalazi pa su htjeli da ga ubiju. Domaćin je zatvorio vrata, tako da je jedan od Srba htio ubiti Hadži Loju kroz dimnjak, ali kad je vidio njegov pogled, on se prepao i pobjegao.
Hadži Lojo je na misteriozan način uspio pobjeći, ali ga je uskoro prijavio i izdao izvjesni Srbin po imenu Mićo Kojić. Kada su ga napokon dovezli u Sarajevo, smjestiše ga u bolnicu gdje su mu amputirali nogu. Unatoč tome, on je nakon nekoliko dana pobjegao i skoro godinu dana se sakrivao u jednom selu kod Sarajeva dok ga nije izdala jedna žena. Osuđen je na pet godina zatvora u Češkoj.

Nakon zatvora mu je rečeno da se ne smije vratiti u Bosnu, pa je hadži Lojo za svoje boravište izabrao Mekku. Tamo su ga dočekali kao velikog junaka, ali je njegovo srce žudilo za Bosnom. U Mekki je sultanovom odlukom postao imam jedne tamošnje džamije. Hadži Lojo je preselio na Ahiret u Mekki 1887. godine, gdje je i ukopan, da ga Allah Uzvišeni počasti da bude od stanovnika Dženneti-Firdeusa. AMIN!

Autor:   Ammara Šabić Langić

Svaki književnik bi morao voljeti i poštovati islam i Kur'an

Ono oko čega će se složiti skoro svi Bosanci i Hercegovci, bez iznimke, jeste da je situacija u državi teška. Nema se para, nema se posla, nema se ovoga, nema se onoga, svašta nešta nema. Mnogo je razloga zašto nam je tako kako jeste. Najlakše je okriviti političare i kazati kako su nesposobni, korumpirani, licemjerni, ulizice, klimoglavci… Haman da nema ružnog epiteta koji većini njih ne bi baš lijepo pristajao. No, rekosmo, jeste najlakše okriviti političare, no do željenog rezultata, a kao željeni rezultat bismo htjeli promjeni stanja nabolje, da se ima i para, i posla i svašta nešta da se ima, a ne da svašta nema, do takvog rezultata ne stiže se i ne dolazi se najlakšim putem. Uostalom, kritikom političara ništa ne postižemo, osim što smo, nakon konstatacije da je stanje loše, utvrdili i ko je, između ostalog, kriv za to.

Ne samo kod nas, u Bosni, već svugdje u svijetu, neznanje je izvor svih problema, strahova i nedaća. Neznanje se briše znanjem, a znanje se stiče čitanjem. Nažalost, danas se vrlo malo čita. I to je nešto oko čega će se skoro svi složiti. Malo se čita, malo se zna, malo se ima. To je to.

Zašto se malo čita?

I tu je više razloga, i onih stvarnih i onih lažnih, onih koji su nam više izgovor. Recimo, kažu: „Knjige su skupe“. Nije da nisu, ali – tu su biblioteke. Za samo desetak maraka godišnje članarine u mogućnosti ste, ako ste imalo vrijedniji čitalac, da pročitate tridesetak knjiga. Za samo 10 maraka! Kažu i: „Nema se vremena“. Da li? A da nije možda u pitanju da mi previše trošimo vremena na manje bitne stvari; more bit na gledanje serija, na gledanje utakmica, na nekorisna sijela i višesatna ispijanja kahve. Čisto da, kako se to voli reći, „ubijemo vrijeme“. Čuuj, da ubijemo vrijeme! Kako onda da ga imamo ako ga ubijemo?

Ibrišimovićevi „Učenjaci“

Ipak, priznat ćemo, imao i onih koji zaista imaju problema sa nedostatkom vremena. To su oni koji svakodnevno rade po osam sati za mizernu platu pa onda, da bi sebi i svojoj porodici obezbijedili osnovne uvjete za život, moraju i dodatne poslove raditi. Radi njih i radi svih drugih koji se žale da nemaju vremena za čitanje, hoću da posjetim na jedan hvale vrijedan performans kalesijske „Gradske biblioteke“ i kalesijskog „Preporoda“ koji su htjeli pokazati kako se ipak može naći vremena za čitanje. Upriličili su preformans, akciju, manifestaciju, zovite to kako hoćete, – „Čekaj s knjigom“. Helem, na autobusku stanicu, u autobuse, u općinske šalter-sale, u čekaonice Doma zdravlja i svugdje je je čovjek prinuđen, htio ne htio, da čeka, poslali su omladince kojima je bio zadatak da sjede u tim čekaonicama, da u ruci drže knjigu i – čitaju. S obzirom da slika govori više nego hiljadu riječi, na taj način su htjeli poručiti, kazati onima oko sebe, koji tu okolo njih sjede i čekaju, još se pritom nerviraju što nikako da dođu na red, da i oni drugi puta sa sobom ponesu knjigu i da na takav način „ubijaju“ vrijeme. Slobodo probajte. Vidjet ćete, kad se zadubiti u čitanje knjige dok čekate u nekoj ambulanti, bit će vam krivo kad vas prozovu. Oprobano, vjerujte. Tako nećete izgubiti vrijeme. Nećete kukati na loš zdravstveni sistem jer ste morali toliko i toliko čekati da niste ušli u liječničku ordinaciju. To je samo jedan od način kako da nađete vremena za čitanje. I još nešto: uvijek u autu imajte makar jednu-dvije knjige. Može se desiti, baš kad vi putujete, da dođe do zastoja u saobraćaju, da budete prinuđeni čekati u autu pola sata pa i više. Da ne biste nervozno rukama i prstima dobovali po volanu, lijepo i fino uzmete svoju knjigu koju ste ponijeli sa sobom i – čitate.

Kako približiti knjigu čovjeku i čovjeka knjizi? Upravo tražeći odgovor na ovo pitanje kalesijski „Preporod“ i kalesijska „Gradska biblioteka“ od 1996.godine, povodom obilježavanja oktobra – Mjeseca knjige, organiziraju Kulturnu manifestaciju „Ikre“.
U sklopu te manifestacije je i upriličen performans „Čekaj s knjigom“. Prošlogodišnju manifestaciju su najavili na posebno lijep način: okitili su drvo knjigama. Rukovođeni kur'anskim ajetom: „Lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane visoko prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi!“ (Ibrahim, 24-26.), namjera im je bila da kažu kako je knjiga najslađi plod.

Na problem nečitanja ukazivao je i rahmetli akademik Nedžad Ibrišimović, jedan od najvećih književnika na južnoslavenskim prostorima. One ja govorio kako bi trebalo, umjesto književnicima, nagrade dodjeljivati najboljim čitačima. ( Volio je koristiti riječ čitač umjesto čitalac.) U svojoj kratkoj priči s naslovom „ Učenjaci“ napisao je: “A bio je tu i jedan stari učenjak koga su svi mnogo cijenili i poštovali. On ovako reče: “Dosta se knjiga napisalo. Sad neka se nijedna knjiga ne piše dok se ove ne pročitaju.”

Posao književnika je da piše knjige

Zaista, koliko je samo knjiga nepročitanih?! Književnici pišu knjige, malo ko ih kupuje, još manje ih čita. Negdje na policama sakupljaju prašinu. Nakupi se prašine da se po njoj, prašini, pisati može. Književnik je najsrećniji kad neko čita njegovu knjigu. Kao i fudbaler koji je najsrećniji kad lopta, koju je šutnuo, završi u protivničkoj mreži. Pa i šutnuo je loptu da uđe u gol. A i književnik je napisao knjigu da je neko čita. Svaki književnik, bio musliman ili ne, morao bi voljeti i poštovati islam i Kur'an zbog prvih Allahovih riječi koje je melek Džibril objavio poslaniku Muhammedu, a.s.: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna. (Kur'an, sura: El-Alek, 1-5)

Hajde ti sad budi književnik i piši knjige, a nemoj voljeti Kur'an. Ne može to tako. Ako si književnik, zbog prvih riječi Objave, moraš voljeti i poštovati Kur'an. Ako poštuješ sebe i ono što radiš. A tvoj rad, književniče, jest pisanje knjiga.

Muslimani, bili književnici ili ne bili, moraju čitati. To im je farz! To im se naređuje u prvim riječima Objave! A, nažalost, ne čitaju, ili vrlo malo čitaju. Život naš, na ovome Dunjaluku, nije ništa drugo doli putovanje na Ahiret. Putovanje će se završiti kad nam dođe smrtni čas, ni sekundu prije, ni sekundu poslije. Kratko vrijeme, prije odlaska na Ahiret, provest ćemo u stanici, čekaonici, što se zove – kabur. Poslije, kada dođe Sudnji dan, kako zaslužimo: nekom Džennet, nekom Džehennem. Ovo drugo ne d'o Bog nikom od moje braće, rođaka, prijatelja i poznanika.

Gete, Tolstoj, Bernard Šo

E, da bismo izbjegli Džehennem, valja nam, do Ahireta, ići Pravim putem. Muslimani znaju da je Pravi put određen, trasiran, skiciran, označen u Kur'anu i sunetu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Nažalost, kako ranije rekosmo, mnogi muslimani ne čitaju, što će reći, ne poštuju prve riječi Objave, ne pridržavaju se upute sa prvog znaka, prvog putokaza na Pravome putu. Najgore je što se od polazne tačke, a Kur'an je naša polazna tačka na tom putu, krene krivim putem. Oni koji ne čitaju, koji idu putem nečitanja, moraju znati da se kretanjem putem nečitanja sve više udaljavaju od Pravog puta. Što dalje idu, se više se udaljavaju. Zato, uvijek je bolje, i nikad nije kasno, stati, vratiti se na početak, početi sa čitanjem. I krenuti Pravim putem.

Kad već govorimo o čitanju, književnicima, knjigama i Kur'anu, nije zgoreg podsjetiti na na riječi velikana evropske knjievnosti kao što su Gete, Tolstoj i Bernard Šo.

Johan Volfgang Gete (1749-1832), poznati njemački pjesnik i književnik, je kazao: „Prije ili kasnije morat ćemo prihvatiti islam, jer je on primjeren razumu.”

Lav Nikolajević Tolstoj (1828 – 1910), slavni ruski pisac i po mnogima najbolji svjetski pisac ikada, je rekao: „Muhammed, s.a.v.s., se nije slagao s kršćanskim shvatanjima. Za njega čovjek nije mogao biti Bog, niti se sam poistovjećivao s Allahom. Za muslimane nema drugog Boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov poslanik. U tome nema ništa zagonetno i tajnovito. Za mene je Islam neuporedivo uzvišeniji od hrišćanstva. Kad bi čovjek imao pravo da bira, svaki razuman pravoslavac i svaki čovjek, bez ikakve sumnje i nedoumice, prihavtio bi Islam..“

Džordž Bernard Šo (Shaw George Bernard 1856-1950), irski pisac, dobitnik Nobelova nagrade za književnost 1925. godine je kazao:“Kada bi danas došao Muhammed, svjetski bi se problemi riješili dok bi čovjek popio šoljicu kahve.”

Autor: Fahrudin Sinanović

Ostalo je u nama i sad, kad više nismo ni mladi ni zeleni, nešto dječačko, radoznalo, nešto što bi sve znalo i tragalo za tim znanjem.

Posebno su nas privlačile legende o kojekakvim pećinama, bunarevima, neistraženim pukotinama u zemlji, mene i priče o zakopanom blagu (nevjerovatno je koliko tih priča ima u našim krajevima koje su sasvim realne i dokazive ali se za njih niko nikada nije zanimao…). U Bosni, interesantnih priča nikada nije falilo i stvarno je tako…

Traganje za najnovijom legendom o kojoj malo toga znam za sad me nije odvelo daleko. Čačkam, istražujem, kopam po starim tekstovima a malo je takvih, raspitujem se i uporno pripremam da obujem čizme i krenem na put…

O čemu se radi…

Lovci to odlično znaju, zapravo, lovci su najbolji vodiči i najpouzdaniji izvor informacija za mnogo toga u našim krajevima, pa i za ovo što mene trenutno zaokuplja…

U sred planine Majevice, okruženo golemim stablima i brdima, sakrilo se jezero…

Nije to od onih jezera kakva poznajemo… Ni blizu Panonike ili Rajskog jezera, ni blizu… Nešto takvo bi bilo previše očekivati u planini…

No ovo ima svoju mistiku i po svemu je drugačije.

Za početak, zove se Ždralovo jezero…

Otkud Ždralovo jezero u planini i kako to da je baš ždralovo na mjestu gdje ždralova nikada nije bilo…

Nije to golemo jezero, kakvi… Očito je namjerno ostalo zaklonjeno i tajanstveno…

Nije golemo ali je duboko… Koliko tačno ne zna se, ali se zna, doboko je više nego što mislite i nemojte mu prilaziti blizu nanese li vas put kraj njega…

Put vas slučajno neće odnijeti do Ždralovog jezera, tako da je jedina varijanta da pokušate otići namjerno, kako što ja to namjeravam…

Ima tu još dosta priča i legendi oko jezera… Možda nešto od toga uđe i u literaturu…

Za sad je izvjesno jedno…

Traganje za legendom o Ždralovom jezeru se nastavlja…

MEHMED ĐEDOVIĆ