Stolac je grad smješten u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, na krajnjem istoku Hercegovačko-neretvanskog kantona. Grad nastao na obalama rijeke Bregave, okružuju planine Hrgud te Vidovo polje s okolnim mjestima koja su ispisana perom bogate kulturne prošlosti. Kontinuitet prisutnosti ljudske zajednice na prostoru Stoca seže 16.000 godina u prošlost. Stolac je prvi put pomenut u pisanim izvorima 7. maja 1420. Zasad je to rodni list imena ovog grada. Prvi poznati stanovnik Stoca je izvjesni Gojko Tihosalić, koji se bavio stočarstvom.
U prilogu pogledajte video o gradu Stocu koji je sniman prije rata te nekoliko starih razglednica ovog grada. Zahvaljujemo se administratoru bloga “Stare razglednice” na ustupljenim slikama.

Video:

Portal sandzakpress.net objavio je fotografije srušenih beogradskih džamija. Na ukupno 12 fotografija prikazane su džamije kojih više nema u glavnom gradu Srbije.U Beogradu je bilo ukupno  217 džamija.

Batal džamija

Džamija na Kale Meydan tvrđavi

Defterova džamija

Kizal-agina džamija

Kara džamija

Dorćol 1846. (prva s desna Sindžirli džamija)

Džamije kod komandantove palate

Beograd u XV vijeku

Progon muslimana iz Beograda 1912. godine

Nevjerovatne skulpture na knjigama koje je napravio kanadski umjetnik Gaj Larame obišle su cijeli svijet i izazvale različite reakcije – od kritike da je to čist vandalizam nad knjigama do neizostavnog pripisivanja umjetničke vrijednosti.

Larameu je potrebno više sati kako bi od stranica starih knjiga napravio čitave predjele, pećine i planine. Obzirom da su ga kritikovali da uništava knjige, ističe da su u pitanju stare knjige koje se više ne koriste. Zato ih sada on koristi.

Pogledajte i sami procijenite, umjetnost ili vandalizam nad knjigama:

Fotografija je strast i ljubav, hobi a za neke i profesionalno zanimanje.

Veliki je broj nevjerovatno dobrih fotografa oko nas… Još veći onih koji jednostavno sve bilježe i prave male foto zapise, albume, putopise, sa fotografskim aparatima pišu svoje priče… Manje je bitno kakav je aparat, amaterski ili profesionalni, koliko ima ili nema piksela, bitno je zabilježiti, a ako ćemo pravo lijepe fotke su se pravile i u doba ruske smjene osam, crno bijelih fotografija i zaboravljenog razvijanja fotki u mračnim komorama…

Donosimo Vam jednu neobičnu foto galeriju, tek nekoliko fotografija iz bogatog albuma našeg pisca Mehmeda Đedovića…

Kalesija Online

Danas se navršava 21. godina od ubistva Zijada Živčića i Seada Bukvarevića, policajaca iz Policijske stanice Kalesija, koji su među prvim žrtvama agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U danu obilježavanja ove tužne godišnjice bit će zapisan i sramni podatak da ni ubice ni naručioci ubistva do sada nisu procesuirani, iako su njihova imena poznata pravosuđu Bosne i Hercegovine.
Policajce Živčića i Bukvarevića ubili su pripadnici SDS-ovih jedinica u Kalesiji. U cilju hapšenja ubice Radeta Jankovića, kao i ljudi koji su bili s njim, tuzlanskim specijalcima pridružili su se i Vikićevi specijalci iz Sarajeva, ali im je, zahvaljujući Goranu Žugiću, tadašnjem šefu SDB-a Tuzla, bio onemogućen ulazak u Dubnicu. Žugić i Savo Janković, komandanr JNA korpusa u Tuzli, organizirali su helikopterski bijeg Radeta Jankovića u Srbiju.

Kalesijski policajci i ove kao i do sada svake godine posjećuju mjesto pogibije svojih kolega dobitnika najvećih ratnih priznanja ”ZLATNA POLICIJSKA ZNAČKA” zajedno sa ostalim boračkim udruženjima, učenicima osnovnih i srednjih škola kao i ostalim građanima i poznanicima te se nadaju da će se počinioci ovog gnusnog djela ubistva policajaca Živčića i Bukvarevića pronaći i privesti pravdi.

HODŽIĆ MEHMEDALIJA

PS KALESIJA

Sjećanje na oslobodioce prvog grada u BiH

Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe ispred Šehidskog spomen-obilježja i održavanjem svečane akademije u sali JU BKC “Alija zetbegović”, u Kalesiji je obilježena 20. godišnjica od formiranja 205. kalesijske brdske brigade.

Nakon intoniranja himne, u ime organizatora prisutnima se obratio predsjednik Organizacije demobilisanih boraca “23. maj” Kalesija Mirzet Alić, koji je kazao da se ne smije zaboraviti i da se mora čuvati sjećanje na formiranje brigade u čijem sastavu su bili oslobodioci prvog rada u BiH. O formiranja 205. brdske brigade, koja je kasnije preimenovana u 245. brdsku brigade, prisutnima je govorio Muhamed Avdić, nekadašnji komandant brigade.

Prisutni su bili u prilici pogledati i muzički spot “Pjesma o 205. brigadi” u izvođenju grupe “Zilzal”, kao i video zapis o ratnom putu ove brigade.

U kulturno-umjetničkom programu učestvovali su GKUD-a “Halisije” i glumac Nermin Hodžić.
Okrupnjavanjem postojećih jedinica na području kalesijske općine, 5. februara 1993. godine formirana je 205. brdska brigade Kalesija. Prvi komandant 205. brdske brigade bio je general Mirsad Gutić. Poslije Gutića na čelo brigade je došao major Mehmed Husić, koji danas nije među živima. Treći komandant ove brigade bio je Muhamed Avdić. U brigadi je u različitom trajanju bilo angažirano oko tri i po hiljade boraca. Na teritoriji općine Kalesija poginula su 323 borca, a nestalo je 48 boraca. Ranjeno je 498 borca. Općina Kalesija ima 30 dobitnika ratnog priznanja “Zlatni Ljiljan”. Kalesijska 205. brdska brigade je kasnije iznjedrila i 241. sprečansku muslimansku brigade “Gazije”, na čijem čelu je bio Halil Jahić.

Obilježavanju 20. godišnjice 205. brdske brigade prisustvovao je i general Mirsad Gutić, koji se oporavio nakon teške saobraćajne nesreće koju je doživio prošle godine.

Amela Delić

Mirza Kamerić – zaljubljenik u fotografiju

Mirza Kamerić iz Miljanovaca za život zarađuje radeći kao vodoinstalater. U tandemu sa prijateljem i komšijom Hajranom Mustafićem  čini jedu od najboljih ekipa vodoinstalatera na području kalesijske općine. Tako, dakle, ako vam zatrebaju majstori za popravljanje vodovodne mreže, pumpe za vodu ili nekih drugih radova u kupatilu, sad znate pravu adresu. No, nemojte se iznenaditi ako vidite Mirzu Kamerića kako sa fotoaparatom u vašoj avliji traži neki zanimljiv detalj koji će zabilježiti i fotografijom ovjekovječiti. Naime, Mirza Kamerić je strastveni zaljubljenik u fotografiju, tačnije u umjetničku fografiju. Bez fotoaparata nikud ne ide, fotografiše sve što mu se učini zanimljivim.

- Koristim fotoaparat „sony“. Već godinama se bavim fotografijom. Najviše volim da vidim fotografišem prirodu, neke posebne detalje u prirodi, kaže nam Mirza Kamerić.

Namjerava, kako kaže, da svaki mjesec šalje neke od svojih fotografija i za National geographic.

- Ako objave, dobro i jeste; ako ne, nikom ništa. Vrijedi pokušati. Ja, uostalom, prije svega fotografišem za svoju dušu. Volio bih napraviti izložbu umjetničkih fotografija da vidim i čujem reakcije ljudi, priča Mirza Kamerić.

 Oni koji žele Mirzin rad sa fotoaparatom i njegove fotografije mogu pratiti na fejsbuk stranici Photography Mirza (http://www.facebook.com/FotografijaMirzaKameric) .

Naš portal će također pratiti rad ovog vrsnog fotografa.

U Kalesji su muslimani živjeli stotinama godina prije Turaka

Općina Kalesija na svome grbu ima upisanu 1151. godinu. Naime, u nekim historijskim spisima spominje se da su u to vrijeme, u 12. vijeku, današnje područje općine Kalesija naselili pripadnici islamiziranog ugarskog pleme Halisije ili Kalisije, po kojem je ova općina i dobila sadašnji naziv. Zbog toga se Kalesijci vole hvaliti da su muslimani postali i prije dolaska Turaka.

O muslimanima u Bosni, tačnije u Kalesiji, koji su na ovim prostorima živjeli i stotinama godina prije dolaska Turaka, piše u svo novom romanu “Ajvaz-dedin san” i prof. dr. Enver Imamović. On u jednom dijelu romana piše o tome kako je Ajvaz-dedo iz Prusca dolazio u Kalesiju kako bi se upoznao sa muslimanima tog kraja koji su bili muslimani i znatno prije dolaska Turaka. Upravo je to poglavlje, u kojem Imamović opisuje dolazak Ajvaz-dede i gosta Radina u Kalesiji, njihov boravak na tim prostorima i povratak nazad, kada ih zadesi veliko nevrijeme, jedno od najljepših i najinteresantnijih poglavlja romana.

Roman i historijske činjenice

Prošle godine, krajem oktobra, u sklopu Kulturne manifestaciej “Ikre”, u Kalesiji je promoviran i roman “Ajvaz-dedin san”. Kalesijce je posebno bilo zanimljivo da čuju od profesora Envera Imamovića da li je dolazak Ajavaz-dede u Kalesiji stvar fikcije ili je to zasnovao na nekim historijskim činjenicama.

- Ovo jeste roman, ali sam se držao i historijskih činjenica. Poznato je da se u historiji spominje da su na ovim prostorima još davno prije Turaka živjeli muslimani. Isto tako je poznato da je Ajvaz-dedo bio čovjek koji je bio zadužen za vjerski život na području gdje je dolazila osmanska vojska. Ako povežete te dvije činjenice, sasvim je realno i sasvim moguće da se u Ajvaz-dedi pojavila želja da posjeti Kalesiju i upozna muslimane tog kraja o čemu sam ja i pisao u romanu, kazivao je prof. dr. Enver Imamović..

Dova na Orliću

Ovo je posebno bilo zanimljivo grupa entuzijasta sa ovih prostora: doc. dr. Nijazu Kariću, doc. dr. Muhamedu Omeroviću, mr. Dževadu Tosunbegoviću, Hajri Karabegoviću i drugima, koji su i prije pojavljivanja Imamovićevog romana pokrenuli inicijativu da se na području naselja Hajvazi, koje je do agresije pripadalo Kalesiji, a sada pripada općini Osmaci u RS-u, pokrene održavanje dove, poput dove na Ajvatovici.

- Stariji stanovnici Hajvaza i okolnih sela i danas prenose predanja o nekadašnjim dovama na brdu Orlić, koje se nalazi iznad ovog mjesta i svojim položajem i posebno najvišom kotom 602 metra nadmorske visine dominira cijelim područjem. Sa sprečanske strane radi se o selima Hajvazi, Capardi, Mahala i Bulatovci, dok sa zvorničke strane gravitiraju sela Potočani, Baljkovica, Seferovići, Dugi Dio, Križevići, Gušteri i Planinci.
U neposrednoj blizini Orlića nalaze se značajni arheološki lokaliteti: gradina Kosovača, ostaci mađarske utvrde iznad Hajvaza, nekropole sa stećcima, nakadašnja kula iz osmanskog perioda u zaseoku Kulina kod Capardi i drugi. Također, Orlić se nalazi i na starom Pašinom putu koji je odvajkada povezivao Zvornik i Tuzlu što ga u komunikacijskom smislu čini posebno interesantnim. Sve ovo ukazuje na kontinuitet življenja u raznim vremenskim epohama, kazivao nam je doc. dr. Nijaz Karić, profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli, koji je rođen u Hajvazima.

Ko je pomogao da Hajvazani nategnu gredu?

Upravo bi naziv naselja Hajvazi moglo upućivati na mogućnost boravka Ajvaz-dede na ovom prodjučju o čemu je pisao Imamović. Prema nekima, naziv Hajvazi je i dobijen po čovjeku koji se zvao Hajvaz-dedo. O tome je još 2001. godine pisao Nermin Bukvar, profesor bosanskog jezika i književnosti, pišući o predajama kalesijskog kraja. Bukvar je pribilježio i predaju o gradnji mosta u selu Hajvazi. Naime, kako navodi u predaji, „majstor koji ga je gradio, jednu je gredu skratio više nego što je trebalo. Ta greda je bila dobra. Kad su mještani vidjeli šta je majstor uradio, odlučili su da gredu nategnu, jer im je bilo žao ostaviti neiskorištenu gredu. I tako su natezali gredu, ali je nisu nategli.“ Od tada je ostala uzrečica: “Natežu ko Hajvazani gredu”, koja se odnosi na neki uzaludni posao. Neki pak govore da ova predaja ima i drugi završetak, te pripovijedaju da je, dok su mještani natezali gredu, naišao čovjek u zelenom, „dobri“, i da im je pomogao da nategnu gredu. Tog „dobrog“, tog čovjeka u zelenom povezuju sa Ajvaz-dedom.

Saglasnost za oživljavanje dovišta na Orliću i ustanovljavanje vjersko-kulturne manifestacije dali su i Medžlisi Kalesija i Zvornik. Do sada je održano i nekoliko sastanaka inicijativnog odbora i dva okupljanja na samom Orliću. U okviru manifestacije, uz vjerske sadržaje, provodio bi se i niz drugih aktivnosti, uključujući i Marš mira Nezuk – Potočari u julu, dovu krajem avgusta, te turnire i takmičenja u tradicionalnim narodnim vještinama.

Materijalni i nematerijalni dokazi

Postoji materijalni dokazi, kao što su steci i gradine, koji kazuju da je na području Kalesije od najstarijih vremena vođe intenzivan život, ali nema čvrstih materijalnih dokaza i spomenika da su na ovim prostorima živjeli muslimani prije Turaka. Kalesijci vele da se nedostatak tih materijalnih dokaza može nadomjestiti nematerijalnim dokazima, odnosno intenzivnim vjerskim životom muslimana Kalesije otkkao se zna za nju. Naime, jedan od najstarijih vjerskih objekata na području sjevrositočne Bosne je kalesijska Atik džamija u Ćivama kod Tojšićima. Džamija ima drvenu munaru i zna se da je postojala još u 17. vijeku. Starost joj potvrđuje i sam naziv Atik (stara). Uz nekoliko renoviranja i danas je u funkciji. Prisustvo islamskog faktora na ovim prostorima i prije Turaka, mnogi Kalesijci će dokazivati i činjenicom da je Kalesija kroz historiju uvijek imala velike alime, ljude koji su bili vjerski učenjaci.

Tako se zna da je Kalesijac Ahmed Dubničanin za muderrisa Gazi Husrev-begove medrese postavljen 12. juna 1765. godine i da je na tom je položaju ostao 47 godina, sve do kraja svoga života. Bio je i šejh Husrev- begova hanikaha i vaiz u Baščaršijskoj džamiji. Također, krajem 19. i početkom 20. vijeka u Kalesiji je živio i alim Ibrahim ef. Seljubac, koji je napisao i svoju čuvenu ”Novu bosansku elifnicu”, koja je štampana u Istanbulu. Seljubac se zalagao za uvođenje narodnog, bosanskog jezika u mektebe. Kao jednog od reformatora bosanskog jezika spominje ga i prof. dr. Dževad Jahić u „Gramatici bosanskog jezika“. i u današnjem vaktu Kalesija je dala brojne alime u hafize. Nedavno reminuli hafiz prof. dr. Fadil ef. Fazlić, profesor na sarajevskom FIN-u je iz Kalesije. Iz Kalesije su i profesori ovog fakulteta prof. dr. Jusuf Ramić, doc. dr. Ahmet Alibašić, hafiz doc. dr. Aid Smajić. Svakako da među kalesijskim alimima treba spomenuti i mr. Ibru ef. Husića. I rahmetli Besim ef. Čanić, nekadašnji zamjenik muftije tuzlanskog, također je Kalesijac.

F.Sinanović

Pogledajte kako je izgledala Kalesija danas popodne. Sasvim neobičan dan za ovo doba godine.

U utorak, 25. 12. 2012. godine, u kalesijskom BKC-u, Alija Izetbegović održana je prva samostalna izložba slika, Mehdina Glogića. Veliki broj ljubitelja umjetnosti i prijatelja slikara došao je da uveliča ovaj čin, tako da je galerija BKC-a bila puna gostiju. Na izložbi je govorio književnik Mehmed Đedović. Prenosimo tekst o izložbi kalesijskog slikara u potpunosti…

Život se podsmijeva predviđanjima

MEHDIN GLOGIĆ – prva samostalna izložba (25. 12. 2012. godine)

TAKO OBIČNO

Vala je moglo biti

više mistike u prezimenu

Glogić, da se naježiš

od same pomisli

Mogli su biti lovci na krvopije

koji su doselili iz Rumunije

davno, pješice prešli brda

bježeći pred Vladom Tepešom

i smirili se u ovom kraju

Prezivali su se Avdić

a onda je neki trgovac iz Glogove

njegovom djedu spasio život

i promijenio prezime

Tako obično…

Učinilo mi se da je najprimjerenije ovu besjedu početi pjesmom za koju Mehdin do sada nije ni znao a koja je nastala kao rezultat našeg neobaveznog druženja i razgovora o umjetnosti.

Naumpadne mi, kada je slikarstvo u pitanju uvijek i vazda jedna simpatična dogodovština za koju je ne bitno je li se zaista dogodila ili ne.

Pred otvarnje izložbe jednog velikog slikara, policija je uhvatila nekoga kako šara bojama i mrlja jedno od golemih, izloženih slika. Ispostavi se da je to upravo umjetnik čija izložba se otvara, nezadovoljan vlastitim radom, požurio je da popravi koješta za šta je mislio da može biti i bolje.

Tako je to sa pravim umjetnicima, nikada nisu zadovoljni vlastitim radom i uvijek teže boljem i kvalitetnijem…

Veliki je broj primjera u kojima se slikari i pisci, ponajprije pjesnici, najbolje slažu, i u umjetnosti a nerijetko i u životu. Tako je recimo bilo sa Van Gogom i svitom pjesnika koja se kretala oko njega i on oko njih, ali da ne idemo previše daleko i da se ne bavimo onima koje ni pod kakvim uslovima ne možemo umetnuti u našu stvarnost.

Razumna je i logična saradnja pisca u slikara, nerijetko se oni na različite načine i drugačijom poetikom bave istim temama i preklapaju u svojim umjetnostima.

Slikarstvo je, dakako vizuelna umjetnost, za razliku od teksta romana, priče, pjesme, koje zahtjeva čitanje i za koje su barijere različiti jezici, što kod slike nije nikakav problem. Odatle i ja na ovom mjestu i sa ovom govorancijom, no nije to najbitnije…

Pratio sam rad i napore Mehdina Glogića dosta dugo, bez pretjerivanja se može reći od njegovih najranijih početaka, i prvo što mi pada na pamet je velika razlika, vidan napredak između onog ranog Mehdina i ovoga danas…

Vidi se, da je radio na sebi, na liniji, na dubini slike, na upotrebi različitih formi…

Likovnjak amater, samo sa ljubavlju prema platnu i boji napreduje sa svakom novom slikom koju uradi.

Kada vidim slike naših zaljubljenika u umjetnost uvijek pomislim šta bi tek bilo i kako bi tek slikali ti ljudi da im je bilo omogućeno da završe likovnu akademiju. Sa druge strane slobodnjak nikada ne bude ukalupljen u formu i pravilo, nikada ne znaš kuda će njegov kist da odluta i kako će to na platnu izgledati, on nije dresiran likovnom akademijom gdje se svakako valja učiti i naučiti, i njegov napredak u slikarstvu ovisi isključivo od toga koliko je on spreman raditi na sebi, jer taj rad i promišljnje slikara se odmah vidi.

Nećemo ovom prilikom govoriti o teškom teretu malih sredina, i davanju šanse umjetnicima da pokažu šta znaju i umiju, nigdje to, ako ćemo pravo nije drugačije, a taj neki, uslovno rečeno konflikt počesto je i potreban umjetniku jer on stvara upravo na tim osnovama.

Zbog toga je Bosna i Hercegovina teška za život ali odlična za umjetnike, jer oni najbolje stvaraju baš u takvom ambijenu, to je tako, mada počesto nije nimalo utješno i ne znači da umjetniku ne treba omogućiti sve što je potrebno ne bi li rasterećenije, kvalitetnije i produktivnije radio to što radi…

Glogićev opus može se podijeliti u nekoliko ciljanih grupa; slika koje on radi po narudžbi i koje krase zidove ugostiteljskih objekata i privatnih stanova, njegova želja da oslika fragmente stare Bosne, te angažovani rad po narudžbi na portretima i različitim vrstama drugih slika (ljudi ponekad imaju želju da im se vjerno naslika porodična kuća ili automobil…, a u ovom vremenu umjetnik baš i nemože birati, naročito ako se ono što on slika prodaje). Počesto je to jedan šareni ćilim tema i različitih interesa slikara, modernisti bi rekli naivca, koji na platno prenosi svoj doživljaj onako kako misli da treba.

Od ranog igranja sa bojom, slikanja sprejevima, do onoga što danas vidimo, sve je to jedan kist, jedna ruka i jedan umjetnik naslikao.

Nećemo ništa prognozirati o tome kuda bi Mehdin Glogić kao slikar mogao otići i šta sve napraviti, nije nam to namjera, jer, kao što reče portugalski nobelovac Žoze Samarago; život se podsmijeva predviđanjima i postavlja riječi tamo gdje smo očekivali ćutanje i nagle povratke kad smo već pomišljali da se više nećemo ponovo sresti…

Tako je to uvijek sa pravim umjetnicima, nikada nisu zadovoljni vlastitim radom i uvijek teže boljem i kvalitetnijem…

Od vremena kada je prvi čovjek slikao po pećinama do današnjih dana, kada slike velikih slikara koštaju milione dolara, koješta se mijenjalo ali umjetnost i umjetnici ostaju i opstaju, unatoč svemu…

Mehmed Đedović

(Kalesija Online)