Nakio je pas mješanac kojeg je, dok je bio štene, neko ostavio u lokvi, zbog čega je promrzao i ostao bez šapa i vrha repa. Zahvaljujući spasiocima iz centra za životinje u Nebraski, jedva je preživio, ali su njegovi udovi otpali. Nakio nije mogao da hoda nego se kretao puzanjem po stomaku.

Udomila ga je Kristi Pase iz Kolorado Springsa kad je imao samo osam nedjelja. Kristi je počela akciju prikupljanja novca kako bi mu kupila dvije proteze za zadnje noge. Kada su vidjeli kako se pas navikao na zadnje bioničke noge, kompanija koja ih proizvodi, poklonila mu je i prednje šape.

“Borio se kako bi koristio i prednje šape, pa je naša odluka bila zaista jednostavna”, rekao je Martin Kaufman, vlasnik kompanije koja u Denveru prodaje protetske udove.

Nakio je tako postao prvi pas na svijetu koji ima sve bioničke udove. Zahvaljujući njima, sad konačno može da trči i igra se sa drugim psima. Vlasnica je oduševljena jer Nakio pokazuje da zaista uživa u novom životu. Inače, cijena samo jedne proteze može da varira od preko 700 do preko 2.000 eura.

U 17. stoljeću hiljade afričkih robova došlo je na planinu kako bi radili u rudniku i jačali privredu Španskog kolonijalnog carstva. Mnogi su umrli u tamnim rudnicima, a četiri stoljeća kasnije ništa se nije previše promijenilo. U utrobu zemlje svaki dan ide hiljade radnika koji rizikuju živote vadeći srebro, cink i kositar.

Nažalost, rudari rijetko prijavljuju nesreće na radu, stoga ne postoje službene statistike o stopi smrtnosti. No, priče o pogibijama su prve koje ćete čuti ukoliko krenete put “Planine koja jede ljude”, a o tome se može pročitati i u lokalnim novinama – “Raskomadana tijela rudara nakon eksplozije”, “Dječak rudar poginuo nakon pada u provaliju duboku 60 metara”, samo su neki od posljednjih naslova.

Smrt u utrobi zemlje i hiljade bolesnih

Felipe Calizaya, bolivijski profesor rudarstva i inžinjerstva na Univerzitetu Utah, smatra da je Cerro Rico jedan od najopasnijih rudnika na svijetu.

“Osnovne sigurnosne procedure u tom rudniku ne postoje. Iako mnogi umiru u nesrećama, ipak, najviše njih umre od silikoze, bolesti pluća uzrokovane udisanjem čestica u rudniku. Mnogi rudari umru prije navršene 40. godine”, kazao je Calizaya za Global Post.

Rudari nemaju adekvatnu opremu, a samo oni koji buše stijene nose maske, iako im ni one ne pomažu da se zaštite od štetnih čestica. Njihove bijedne kacige, vrijedne desetak dolara, teško da ih mogu spasiti kada nešto krene po zlu u utrobi zemlje.

U iščekivanju strašne smrti

Bušenje i eksploatacija rudnika se vrši bez ikakvog plana ili studije, zbog čega je planina izbušena kao švicarski sir, sve više nagnuta i prijeti da se uruši svakog trenutka.

Ženama nije dozvoljen prilaz planini, jer rudari smatraju da one donose nesreću.

Novinar Global Posta je zajedno sa rudarima ušao u rudnik srebra u planini Cerro Rico.

Nije mu bilo nimalo jednostavno da se navikne hodati uskim hodnicima niskih stropova u kojima temperatura sve više raste.

Kako je istakao, bilo je zastrašujuće hodati rudnikom, prolaziti pored nejakih stubova koji održavaju strop i čuti užasavajuću tutnjavu poput one kada se urušava stijena.

Od prašine koja se uzdizala u rudniku, jedva da je mogao disati i nijemo je posmatrao rudare koji su pripremali dinamit kako bi stigli do novih srebrenih žila.

Kada se privikao na nevjerovatno nehumane uslove, pokušao je razgovarati s umornim i poslom zaokupljenim rudarima. Ispričali su mu da su prošlog mjeseca u rudniku umrla dvojica tinejdžera od posljedica trovanja ugljenmonoksidom.

Najtužnije od svega jeste to što se niko od nadležnih i ne trudi da poboljša sigurnosne i zdravstvene uslove rudara, kojih ima blizu 15.000.

Kada je rudare pitao ko je u rudniku zadužen za sigurnost, odgovor je glasio: “To ovisi o svakoj osobi pojedinačno. To je vaš život, zašto biste sigurnost prepustili nekom drugom?”

Divlji zapad u utrobi zemlje

Razgovarajući s njima saznao je da kada jedan rudar pronađe žicu, svi pohrle kako bi što prije prokopali put i domogli se plemenitog metala i tada nastaje haos. Duboko unutar planine nekada dolazi do teških obračuna među rudarima, a nekada se u tim borbama služe i dinamitom.

“Na površini se svi normalno ponašaju, ali kada siđemo dole, e to je već divlji zapad”, kazao je jedan od rudara.

Za svakodnevno rizikovanje života napaćeni radnici mjesečno zarađuju do 220 dolara. Svi rudari sanjaju o tome da jednog dana zarade dovoljno, kupe kuću za svoju porodicu i žive normalnim životom u gradu Potosi, koji se nalazi u podnožju planine.

Naime, u vrijeme Španskog carstva Patosi je bio jedan od najbogatijih gradova na svijetu, no danas je taj grad u kojem živi 240.000 ljudi samo još jedan od propalih industrijskih gradova, uprkos tome što je planina ispod koje se nalazi bogata plemenitim metalima i mineralima.

Surova realnost – očevi umiru, djeca idu njihovim stopama

Većina stanovnika je bolesna.

“Naravno da znam šta je silikoza, ali moja porodica mora jesti”, kazao je za Global Post oboljeli 67-godišnji Juan Cuiza, dodavši da on sebi ne može priuštiti liječenje u privatnoj zdravstvenoj ustanovi, a da su javne bolnice potpuno beskorisne.

Najsurovije od svega možda jeste činjenica da brojna djeca u tom gradu odrastaju bez očeva, koji ginu i ostaju zauvijek u utrobi zemlje, a jednoga dana će i oni krenuti stopama svojih očeva.

Ujedinjeni Arapski Emirati i grad Dubai je ponovo očarao i zadivio svijet svojom neobičnom građevinom. Dubai Miracle Garden bašta koju ćete vidjeti na fotografijama i na videu izgleda zadivljujuće prelijepo ….

U prelijepoj bašti Dubai Miracle Garden se nalazi više od 45 miliona prirodnih cvjetova, prostire se na površini od 72.000 kvadratnih metara.!

Puteljci imaju ukupnu dužinu od 4 kilometra tako da se gosti mogu baš prošetati i otvorena je cijeli dan.

Rukovodstvo bašte “Dubai Miracle Garden” stoji iza svoje izjave tvrdi da ima “najlepšu i najveću baštu prirodnog cvijeća na svijetu”.

Kako to sve izgleda pogledajte na videu. Nadamo se da će ženski čitaoci ovog čalnka se oduševiti.

Svi znamo da nas bijela krvna zrnca poput neke vojske čuvaju od vanjskih utjecaja, ali je čudno kada pomislimo da su ove bizarne grudice posvuda u našem tijelu, puze okolo i hvataju svakog uljeza koji nam pokušava provaliti u imunitet i uzrokovati nevolje.

Još je čudnije kada pomislimo da su uopće u stanju otkriti i pratiti bakteriju kako neprestano bježi od neutrofila, odnosno bijelih krvnih zrnaca.

U ovih uzbudljivih trideset sekundi videa, koji datira još iz pedesetih godina prošlog stoljeća kada je naučnik David Rogers proučavao ovaj fenomen na Univerzitetu Vanderbilt, možete jasno vidjeti kako bakterija ‘hvata’ zlu bakteriju i obračunava se s njom.

POGLEDAJTE VIDEO:

Erik Reis snimio je ovu nevjerovatnu pojavu, poznatu kao “kiša paukova”, u gradu Santo Antonio da Platina u Brazilu prošle sedmice.

20-godišnji dizajner je bio na zarukama svojih prijatelja kada je primjetio hiljade paukova kako padaju sa neba.

Prema riječima lokalnog biologa pauci pripadaju Anelosimus Eximius vrsti i ova pojava se smatra normalnom u tim krajevima.

Bilo kako bilo vjerujemo da kiša paukova nije nešto što privlači turiste, jer recimo da ih se većina ljudi plaši, izuzev možda grupe zaluđenih biologa i ljubitelja ovih insekata.

Na otocima kojima su se nekada služili gusari i danas postoji vrlo vrijedno blago. Poseban kalendar “Vladi Private Islands'” za 2011. otkriva posljednja mjesta na Zemlji za koja se vjeruje da skrivaju prava mala bogatstva.

Neke priče su vjerovatno samo prazne legende, dok za druge vrijedi staro pravilo: “Gdje ima dima, ima i vatre.” Otoci na kojima bi još uvijek moglo postojati blago su:

Lord Howe (Australija)

Na otok u Tasmanskom moru se 1830. nasukao brod (kitolovac) koji je nosio teret od 6000 funti u zlatnicima. Posada se spasila i zakopala blago negdje na otoku.

Norman Island (Britanski Djevičanski otoci)

Otok u Karipskom moru inspirirao je Stevensona za pisanje klasika “Otok s blagom”. U jednoj od tri pećine se navodno i danas nalazi škrinja sa zlatom.

Oak Island (Nova Škotska, Kanada)

Otok spominju brojne legende. Na njemu se tako navodno nalazi zlato kapetana Kidda, dragulji Marije Antoanete i Sveti Gral Templara. No, već 200 godina na otoku nije pronađeno ništa od navedenog.

Ailsa Craig (Škotska)

Otok se uzdiže 320 metara u visinu 14 kilometara od škotske zapadne obale. Glasine o blagu na Ailsi Craig (na naslovnoj slici) postoje već stoljećima, ali je vrlo nepristupačan pa ga znatiželjnici ne uspijevaju detaljno istražiti.

Tollow (Njemačka)

Na nenaseljenom otočiću ispred najvećeg njemačkog otoka Rugena nalazi se grob gusara Klausa Störtebekera koji je 20. listopada 1401. u Hamburgu osuđen na smrtnu kaznu. Pokopan je u kovčegu od čistog zlata.

Fregate Island (Sejšeli)

Sejšeli se sastoje od 115 otoka, a jedan od njih je Fregate Island kojeg su gusari godinama koristili kao skrovište. Slavni La Buse, koji je obješen 1730., navodno je svoje blago sakrio upravo na tom otoku, a do točne lokacije vodi kodirana karta.

Imate veliki stomak? Ne znate kako ga “kvalitetno” iskoristiti? Nema problema, u slijedećem videu pogledajte jedan od prijedloga Uživajte!

Ranije ovog mjeseca, tijekom jednog noćnog ronjenja uz obalu Havaja, grupa ronilaca iznenadila se kada je ugledala usamljenog delfina koji im je prišao i neko se vrijeme zadržao među njima. Ronioci su uskoro primijetili da delfin ne može normalno plivati.

Nakon što je delfin nastavio kružiti oko njih, instruktor ronjenja Keller Laros shvatio je da životinja nije samo znatiželjna već da ih moli za pomoć. Kretnje delfina bile su onemogućene ribarskom mrežom, a jedna mu se kuka zakvačila za prsnu peraju.

Međutim, ono što je ronioce posebno začudilo bilo je koliko je divlji delfin bio smiren i spreman prihvatiti sva Larosova nastojanja da mu pomogne. Štoviše, delfin se namjestio i dao puno povjerenje roniocu koji mu je pokušao pomoći.

Na svu sreću, Laros ga je uspio izvući iz mreže i vjerojatno mu spasiti život. Ronioci su za kraj poručili da bi ljudi trebali paziti što bacaju u ocean i biti obazriviji prema bićima koja ga nastanjuju.

Pisac i pjesnik iz New Yorka James K. Flanagan je 3. septembra 2012. iznenada preminuo od srčanog udara. On je svojim unučićima, od kojih najmlađe ima pet, a najstarije 11 godina, ostavio pismo sa brojnim savjetima koje je stekao tokom svog dugog životnog iskustva. Pismo je objavljeno uz dozvolu njegove kćerke Rachel Creighton, prenosi Huffington Post.

Dragi Ryan, Conor, Brendan, Charlie i Mary Catherine,

Moja draga i mudra kćerka Rachel tražila je od mene da zapišem neke savjete za vas, one koje sam naučio u životu. Počinjem ovo pismo 8. aprila 2012, tačno na moj 72. rođendan.

1. Svako od vas je najljepši dar od Boga vašoj porodici i cijelom svijetu. Sjetite se toga uvijek, naročito kad sumnjate u sebe i kad ste obeshrabreni.

2. Ne plašite se nikoga i ničega i živite punim plućima. Slijedite svoje želje i nade bez obzira na to koliko su teške i koliko se razlikuju od tuđih. Ljudi često ne rade ono što žele ili što bi trebalo jer konstantno razmišljaju šta će drugi misliti ili reći.

I zapamtite još jednu bitnu stvar – ljudi koji vam ne donesu pileću supu kad ste bolesni ili ako nisu pored vas kad ste u nevolji, nisu bitni!

3. Svi smo mi sasvim obični ljudi. Neki nose preskupu odjeću ili imaju velike titule ili moć i misle da su iznad svih ostalih, ali nije tako. Oni imaju iste sumnje, strahove i nade, jedu, piju, spavaju i prde, kao i sav normalan svet.

4. Kad porastete i dobijete djecu, uvijek imajte na umu staru irsku poslovicu: Hvalite djecu i ona će cvjetati!

5. Budite dobri i uvijek pomažite ljudima – naročito slabijima, onima koji su uplašeni i djeci. Svi oni nose neku svoju tugu i potrebno im je vaše saosjećanje.

6. Nemojte se pridružiti vojsci ili bilo kojoj drugoj organizaciji koja vas trenira da ubijate. Rat je zlo. Sve ratove su započeli stari ljudi koji su prevarili mlade muškarce da mrze i ubijaju jedni druge. Starci prežive i kao što su započeli rat olovkom i papirom, završavaju ga na isti način.

7. Čitajte knjige koliko god možete. One su predivan izvor uživanja, mudrosti i inspiracije.

8. Uvijek budite iskreni.

9. Putujte kad god ste u mogućnosti, posebno dok ste mladi. Ne čekajte da imate dovoljno novca ili dok se sve kockice ne slože. To se nikada, ali nikada ne dešava.

10. Izaberite posao ili profesiju koju ćete voljeti. Naravno, biće i teških momenata, ali posao mora da vam bude uživanje.

11. Ne vičite! To nikad ne uspjeva, a vrijeđa i vas i druge. Svaki put kad sam vikao, doživio sam neuspjeh.

12. Uvijek ispunjavajte obećanja koja ste dali djeci. Nemojte da govorite „vidjećemo” ako znate da je odgovor „ne”. Djeca očekuju istinu, dajte im je s ljubavlju i dobrotom.

13. Nikad ne govorite nekome da ga volite ako nije tako.

14. Živite u harmoniji s prirodom: izađite napolje, obiđite šumu, planine, mora, pustinje. To je veoma važno za dušu.

15. Grlite ljude koje volite. Recite im sada koliko vam znače, ne čekajte da bude prekasno.

Kilogram će možda morati na dijetu, pošto se cilindrični komad metala koji definiše osnovnu jedinicu mase “ugojio” za nekoliko desetina miligrama usljed spoljne kontaminacije, pokazala je upravo objavljena studija američkog časopisa Metrologija a prenosi Foks njuz.

Zbog ovakvog razvoja situacije, svaka država koja posjeduje primjerak ovog standarda mase, tzv. međunarodnog prototipa kilograma (MPK), ima neznatno različitu definiciju kilograma, što može da pokvari naučne eksperimente za koje su potrebna vrlo precizna mjerenja. Posljedice se, kako ukazuje studije, mogu osjetiti i u međunarodnoj trgovini, u slučaju predmeta i dobara čija su stroga ograničenja prometa upravo zasnovana na težini – poput radioaktivnih materijala.

Međutim, “višak” bi se mogao ukloniti bez oštećenja MPK-a uz pomoć ozonskog i ultraljubičastog zračenja, navodi se u januarskom broju Metrologije. Ova tehnologija čišćenja bi mogla naširoko da bude usvojena kao način da se standard osnovne jedinice mjere održava konzistentnim.

Prema riječima Ričarda Dejvisa, metrologa-konsultanta pri Međunarodnom birou za težinu i mjere u Parizu, radi se o praktičnoj tehnici za koju nije potrebno previše investiranja i novca, što je potencijal za široko prihvatanje. Dejvis nije učestvovao u izradi studije, navodi Foks njuz.

Kilogram je postao međunarodni standard 1875. godine, a tada je napravljen cilindrični komad mase ili MPK. On se sastoji od legure platine i iridijuma, visine i prečnika 39 milimetara koji je čuvan u Međunarodnom birou za težine i mjere. Zvanične kopije prototipa kilograma su dostupne kao nacionalni prototipovi, a sa pariskim kilogramom – poznatim ka “Veliki kilogram” – upoređuju se na otprilike svakih 10 godina.

Tokom osamdesetih godina 19. vijeka napravljeno je 40 prototipova kilograma koji su predati zemljama potpisnicama Metarske konvencije. Još tada su, međutim, naučnici ustanovili da bi kilogram mogao da se “ugoji” usled taloženja prašine i raznih drugih materija na njegovoj površini. Da bi umanjili površinu i rizik taloženja, napravili su MPK u obliku cilindra i smjestili ih u laboratorije sa filtriranim vazduhom, konstantnom termperaturom i pritiskom, ali nije bilo načina da se kontaminacija iz vazduha potpuno izbjegne, izjavio je britanski metrolog Piter Kampson sa Univerziteta Njukasl.

Čišćenje se trenutno obavlja tako što dobro obučeni tehničari brišu cilindre komadom antilopske kože koja je natopljena alkoholom. Međutim, kako svaka zemlja čisti svoj MPK na drugačiji način i u drugačije vrijeme, prototipi u svijetu se minimalno razlikuju u težini.

Naučnici žele da se dugoročno oslobode definisanja kilograma preko komada metala, a Kumpson smatra da će “definicija biti promijenjena u sljedećih pet do 10 godina”.

Prema njegovim riječima, jedan od načina bilo bi korišćenje elektromagnetnog uređaja koji konstatno proizvodi istu količinu snage od koje bi se potom mogla izračunavati masa.