Sanjao neki čovjek čudan san. Usnio je sebe pored rijeke kako peca ribu. Ali to nije bila obična rijeka i kako što u snovima biva svaka riba je imala posebno značenje. Strpljivo je lovio značenja u Rijeci snova. Uhvatio je tako jednu ribu i ona mu reče; „ja sam Mržnja, možeš me zadržati ili pustiti, ti odluči.“

Ti mi ne trebaš, odgovori on. Zar nije dosta mržnje koja srca optereti lošom emocijom i voljene rastavi? Ne volim mržnju, i pusti ribu u nabujalu Rijeku značenja.
Strpljivo je čekao i upeca on tako novu ribu. Obradovao se da će to možda biti neka posebna i neobična vrsta sa posebnim značenjem.
Riba mu reče; „ja predstavljam Zavist, pa ako hoćeš uzmi me ili pusti. Ali znaj, ako me zadržiš mnogi će ti zavidjeti na tome. Postat ćeš cilj ljudskih jezika i osoba kojoj se zavidi. Gdje ja dođem ljubaznost nestane a srce postane pokvareno. Zadrži me ili pusti reče zavist“, trzajući se na udici u neobičnom snu dobrog čovjeka.
Neću te zadržati, reče on. Nemam baš niti jedan razlog da budeš moj trofej. Zavist truje srce i donosi nemir čovjeku. Ne želim da mi bilo ko zavidi na bilo čemu. Više volim sakriti neku blagodat kod sebe već pričati i tako izazvati zavist kod ljudi.
Nastavio je dalje svoj lov čovjek u neobičnom snu. Nova riba nađe svoje mjesto na udici njegovog štapa za pecanje. Bila je to ogromna i lijepa riba. Mora da je neka posebna riba, pomislio je oduševljen mogućim značenjem koje bi ona mogla imati. Nakon što je svoj ulov izvukao iz rijeke značenja riba reče; „ja sam Slava. Možeš me zadržati ako želiš ili pustiti. Postat ćeš slavan. Ljudi će znati za tebe i tvoje ime će se pronijeti širom svijeta. Mnogi će željeti da te lično znaju i druže s tobom. Odaberi šta želiš. Okus slave je lijep a plodove poznaju samo oni koji su slavni.“
Šta imam od slave i od toga da ljudi znaju za mene? odgovori on. Slava i popularnost je kratkotrajna i kao vazduh za napuhavanje vlastitog egoizma i jastva. Zar nisu poznati i oni što zlo čine i danas se o njima priča ali ne po dobru? Trag slave čak i kod onih koji su dobrom popularni je uzrok zavidnosti prema njima. Kako već rekoh ja ne želim da mi ljudi zavide. Slava je teret i razlog loših snova i stalne brige da ona ne prođe. Ko je danas slavan ne znači da će i sutra biti. Ne želim kratkotrajnu slavu i da ljudi znaju za mene gazeći i svoje dostojanstvo kao i čast drugih ljudi. Mnogi se popeše na ljestvicama slave preko leđa drugih ljudi. Po dobru želim biti voljen i poznat a ne zbog popularnosti i slave.
To reče i pusti ribu nazad u Rijeku značenja.
Nastavio je on svoj lov i dalje strpljivo čekajući na obali rijeke snova i značenja. Ponovo je zaigrao njegov štap za pecanje na čijem kraju nađe lijepu i biserima ukrašenu ribu. „Ja sam Bogatstvo“, progovori riba. „Uzeti mene znači imati veliki imetak, sve blagodati ovog svijeta. Ali dobro pazi, ako mene uzmeš, način na koji ćeš dolaziti do imetka postat će ti nevažan. Tebi će biti otvoren put da postaneš bogat, jer da bi se tebi imovina povećala nekome se mora smanjiti. To je jedini uslov ako želiš iz ove rijeke značenja i simbola zadržati mene i postati bogat.“
Ne želim tebe, reče čovjek. Kako bih mogao željeti dobro samo za sebe, i da ljudima njihov skromni imetak bude umanjen da bi meni bio povećan do mjere pretjerivanja. Takvo bogatstvo i imetak mi ne trebaju. Taj uslov ne mogu prihvatiti. Bolje mi je imati srednje ali da znam da niko od mene ne trpi štetu. Bogatstvo je poželjno ali ne takvo. Ako ću zbog njega biti lošiji nije mi potrebno. Na kraju, ne treba mi ništa od čega bih mogao biti lošiji.
Nastavio je čovjek svoj neobični lov u Rijeci značenja. Iz jednog zlatno-žutog vala pojavi se neobično lijepa i zanimljiva riba. Prije nego što je zagrizla na njegovu udicu reče: „dobri čovječe, jesi li spreman za mene?“
Čovjek iznenađen ne uspije ništa reći a ona se već zakačila za njegov štap vukući snažno u Rijeku značenja nespretnog ribolovca. Nastala je žestoka borba među njima. Riba je nastojala da povuče čovjeka u rijeku a on sa druge strane na obali, začuđen takvom snagom čvrsto je držao svoj štap vukući ribu bliže obali. Kakva bi ovo snažna riba mogla biti? Možda znači smrt, možda život, šta li već, razmišljao je gubeći snagu zbog borbene ribe koja je sve činila da ne bude uhvaćena.
Na kraju izmoren izvuče ribu na obalu, skinu svoj kaput i prebaci preko snažne ribe u strahu da ne pobjegne. Ovo mora da ima neko posebno značenje, pomisli.
Ko si t? zadihan upita ribu. „Uhvatio si Ljubav“ reče. Moje značenje je smisao Ljubavi. Pronaći mene i zadržati je početak i utočište svemu. Mene se ne može posjedovati a da se ne poništi sve što nije u skladu sa Ljubavlju. Ne podnosim mržnju, zavist, pohlepu i samoljubivu slavu. Ja sam dar i obaveza. Ko obogati svoje srce ljubavlju ima sve što mu je potrebno. Iz ljubavi se najbolja djela čine i oprašta. Zbog ljubavi se čak i ne čini. Ponekad se odustaje zbog mene. Izazivam bol ali i ljepotu. Može biti sretan onaj ko me dobije ali me neće moći sačuvati osim da me čuva čistom od svega što ljubav nije. Strast nije isto što i ljubav. Snaga ljubavi je u srcu i spoznaji ljubavi. Znati gdje je moj početak i kraj je smisao života. Eto, ti odluči šta ćeš uraditi. Možeš me pustiti ili zadržati. Ako si spreman na žrtvu, uzmi me sebi. Znaj da ko je uzeo i krenuo putem Ljubavi, ona u stvari uzme njega. Ne ostane ništa a da ne očisti. Ako si spreman, zadrži me“, reče na kraju snažna riba.
Sve do sada, reče čovjek, nisam nalazio smisao u bilo čemu. Ali ti Ljubavi sve obuhvataš svojim značenjem. Imati tebe je imati sve ostalo. Imaš svoje uslove koje prihvatam. Da, zadržat ću te za sebe. Ti si jedina vrijedna mog truda i pažnje. Neka nestane sve što je tebi na putu. Šta je čovjek koji ne voli i nije spoznao Ljubav? Ti si smisao univerzuma i cjelokupnog sve stvaranja. Zato prihvatam ono što dolazi s tobom i sve što mora otići zbog tebe. Moj život je potpun i moj san ima smisao. Za tebe se vrijedi boriti.
Probudio se čovjek iz svog sna. Pogledao je oko sebe. Vidio je da sve govori jezikom Ljubavi. Njegov život je tek počeo.

Autor: Admir Delalić
Sokak Sreće (FB)

Imao vlasnik jednu lijepu i raspjevanu pticu. Ona bi po čitav dan pjevala u kafezu koji je bio sav od srebra napravljen. Dobro je on pticu i hranio. Kupovao je za nju najskuplju hranu, čistio redovno, iznosio na prozor i u dvorište u toplim danima kroz sva godišnja doba.
Hvalio se svojim prijateljima. Evo, vidite kako je lijepa moja ptice, njeno perje, sjajno kao uljem namazano, i njeno držanje kao neka gospođica ptica. Svi su sa divljenjem posmatrali i slušali pticu, posebno kada bi je ponosni vlasnik izložio blagom suncu i lahoru sa dalekih planina. Njeno azurno-plavo perje se uklapalo sa obrisom i izgledom neba.
Jednog dana dok je hranio pticu, ona se vješto izvuče iz svog zatvora i odleti na prozor kuće. Srećom po vlasnika, kuća je bila zatvorena i on je na kraju uspio da je vrati u njen kafez.
Pomislio je, evo, pazim je i vodim računa o njoj. Moj je ponos i ljepota i ništa njoj sa mnom ne nedostaje. Više neće moći nikuda pobjeći, zaključi ljutiti vlasnik.
Otišao je po makaze, otvorio vrata kafeza i grubo uhvatio pticu i odrezao krajeve njenih krila, i rep koji više ne bi onako raskošan i lijep već kao u sićušnog i neuglednog vrapca. Pticu je vratio u kafez i otišao za svojim redovnim poslovima. Skoro da je i zaboravio na pticu i šta je učinio, kad začu njeno pojanje i njegovom srcu jasnu pjesmu;

Vlasniče moj,
Ti što si me hranio,
pazio, i ponosio se
pjesmom mojom,
znaš li ti da,
nikad’ nisam
Pjevala od sreće,
tebi se to samo činilo.
Pjevala sam za Nebom,
Visinom i letom.
Kad sam pjevala,
ja sam plakala,
pjesmu tuge i čežnje.
Ti si vidio i čuo samo,
vanjsku stranu;
moje perje, i moj pjev,
ali ne i značenja.
Tvoje su uši gluhe,
za pjev Ljepote,
a srce grubo,
za Let u visine.
Bila sam spremna,
platiti cijenu slobode,
ali evo, plaćam,
cijenu zatvora,
U koji si me mimo volje,
Za svoju želju smjestio.
Eto, šta si mi uradio,
moja krila si odrezao,
Krila čežnje i ljubavi.
Kad sam pjevala na prozoru,
tad sam bila bliže nebu,
Širini, slobodi i Ljepoti.
Ti ne znaš, čemu Bog
Stvori, moja krila,
da si znao,
ne bi ih odrezao.
Ja sam stvorena za Visine,
pjevanje oblacima,
Zanosu ljepote i slobodi,
a ti, ti si me spustio,
na zemlju prolaznosti,
i ništavnosti.
Ali, ja ću biti slobodna,
Napustit ću zatvor tijela ovog,
prividno lijepu kuću,
Rad’ leta u nebo,
kojeg ti ne možeš doseći,
jer nisi od moje vrste.
Da si me pustio,
čuo bi i vidio
krasan pjev,
kristalan let,
od kojeg srca igraju,
a umovi lete,
neslućenim visinama.
Eto,
slobodna sam sada,
reče ptica,
i napusti kafez,
tijela svog.

Admir Delalić, Mostar, 2013.
Sokak Sreće (FB)

Jedan bračni par odlučio je ove zime da provede nedjelju dana u južnim krajevima. Iz poslovnih razloga muž je otputovao jedan dan prije svoje žene. Kada je stigao, ušao je u hotelsku sobu, izvadio svoj laptop i odmah poslao mail svojoj ženi. Međutim, žureći u e-mail adresi izostavio je jedno slovo tako da je mail stigao (h)udovici koja je upravo pokopala svoga muža. Ta ista upravo je pregledala svoju poštu, kako bi eventualno pročitala saučešće svojih prijatelja i poznanika… Kada je njen sin ušao u sobu vidio je svoju majku kako onesviješćena leži na podu. Pogled mu je pao na monitor gde je pisalo:

Za: Moju preostalu ženu
Od: Njenog prerano otputovalog muža
Predmet: Stigao sam

Najdraža, upravo sam stigao. Već sam se snašao i vidim da je sve spremno za tvoj sutrašnji dolazak! Želim ti lijep put i očekujem te.

S ljubavlju tvoj muž!

P.S. Pakleno je vruće ovdje dole!!!

Ljudi se po svojoj prirodi plaše smrti, ali nije moguće govoriti o životu bez smrti. Da bi majka rodila svoje čedo, jedan dio nje mora umrijeti do granice žrtvovanja vlastitog života. Kada nekog u životu jako volimo, tako rado kažemo – i život bih dao za njega ili nju.
Niko ne spominje umiranje ali se ono podrazumijeva. Šta je život nego stalno žrtvovanje i lagano umiranje. Nije to stvar izbora već usud, i čaša iz koje svaki dan pijemo; kap po kap… do trenutka kada više ovaj svijet ne bude mjesto za nas.
Svi koji žele nešto, obavezno žrtvuju jedan dio sebe.
Učenik žrtvuje svoje vrijeme učeći da bi umrlo neznanje. Biznismen žrtvuje svoj novac i strah od rizika da bi profitirao – ubija strah od rizika.
Pobožnjak žrtvuje svoje vlastite stavove u korist Božjih naređenja – umrla su njegova vlastita promišljanja i nepokornost. Svi tako rado koristimo smrt za dobrobit života, ne razmišljajući o povezanosti ovih suprotnosti. Kažu da je spoznaja i mudrost preko upoznavanja dvojnosti.
Radnik žrtvuje svoju lijenost, da bi obezbijedio svoju porodicu poštenim radom – kod njega je umrla lijenost zbog prioriteta života njegove porodice.
Derviši vole reći – umri prije smrti; želeći istinski i pravi život koji je pokriven koprenama alemi – šehadeta tj. pojavnog svijeta. To je susret i stalni obračun sa samim sobom i spremanje za vlastitu i pravu fizičku smrt, koja sigurno slijedi na koncu ovog života.
„On vas noću uspavljuje, – a zna i šta ste preko dana griješili -, zatim vas budi, sve dok ne dođe čas smrti. Na kraju, Njemu ćete se vratiti i On će vas o onome što ste radili obavijestiti.“ (6:60)
Jedan od najinteresantnijih fenomena je san i spavanje. Ljudi vole spavati ali ne vole umirati. Neki će možda upitati kakva je zajednička veza između spavanja i umiranja? Spavanje nije voljna radnja i nešto naučeno. Isto tako, voljna radnja, makar ne svjesna nije ni to kada ćemo da se probudimo.
Kažemo da smo nešto lijepo sanjali i ponekad nam bude žao zbog buđenja. U snu doživljavamo nemoguće; npr. možemo osjetiti čak i mirise, iako čulo mirisa u snu ne može biti prisutno zbog njegove čisto vanjske funkcije. U gornjem Kur'anskom ajetu se povezuje spavanje, griješenje, buđenje i smrt.
Čovjek nije samo sastav duše (nefsa) i tijela, kako mnogi pogrešno misle. Postoji dimenzija ruha (fino duhovno biće od svjetlosti koje je nalik nama, i po kojem smo mi živi). Ovaj ruh odlazi u toku spavanja, i odvaja se od tijela u trenutku smrti, ali bez povratka.
Ljudi ne vole umiranje, ali vole spavanje. Kako možemo biti sigurni kada zaspemo da ćemo se i probuditi, odnosno da će doći Allahova dž.š. odredba da se probudimo? Čovjek nema vlasti nad spavanjem kao ni nad procesom odvajanja ruha od tijela. Razmišljam o tome kako mi ljudi volimo spavanje zbog te dimenzije bliskosti povratka Gospodaru. Zbog toga kažemo da je san najbliskiji smrti.
Daj nam Uzvišeni Allahu, da kada dođe naš smrtni čas, da to bude sa Tvojim zadovoljstvom i da naš povratak Tebi bude obilježen svjesnošću o Tebi. Amin!

Autor: Admir Delalić

Sjedio je sam u mraku sa tespihom u ruci. „Bože, ti si meni dao sve blagodati koje imam. Znam da Ti znaš šta je za mene dobro i šta bih svojim izborom mogao pogrešno učiniti. Stalno se čudim Tvojoj mudrosti, da mene ovakvog podariš sa takvom ljubavi koja ne prestaje i čežnjom koja ne posustaje. Nije bilo u tvom određenju da ja i ona budemo skupa, ali to si me Ti naučio. Pokazao si mi šta je fatamorgana žednom u pustinji, privid života, i želju koja postane glavni cilj. Naučio si me šta znači voljeti.
Nije moglo drukčije biti. Pitam se samo, koju količinu nura Tvog si spustio na mene još u svijetu duša i ko je bio moj drug u njemu? Možda baš ona koju volim i evo, na čudnovat način ne trebam. Neka mene ovako, i bolje mi, daleko od svoje želje, i blizu Tebe i Tvog zadovoljstva da sve što nas je zadesilo nije nas moglo mimoići a sve što nas je mimoišlo i nije nas moglo zadesiti. Reći ću, i naći snage, da sve ovo čuvajući Tvoje granice kažem kome treba da kažem. Evo, sebi sam rekao. Zar sebi reći, i sebe poučiti nije ključ učenja i mudrosti? Spoznao sam da ljubav rađa čežnju, koja je krila spoznaje i mudrosti. Bez čežnje se ne putuje. Davno sam ja zanijjetio putovanje Tebi. Svakako se meni, vratiti Tebi. I eto, vratio si me Sebi, i samo Ti Znaš tajne mog srca.“
Krenuo je on prema njenoj kući nakon razgovora sa samim sobom u trenutku kada je shvatio da mu niko od ljudi ne može oduzeti to što on nakon toliko godina konačno zna šta je ljubav. „mogao bih o ljubavi knjigu napisati“ mislio je hodajući smirenim korakom ulicama njemu poznatog grada.

Gledao je ljude oko sebe i sve shvatao šta i kako zaista jeste. Vidio je ljude kako žure za svojim poslovima, majke kako vode svoju dječicu za ruke, pekare kako potiru svoje oči nakon dugih noći provedenih za pećima. Vidio je i one koje su vodili u zatvore zbog njihovih djela koje su počinili a koji nisu bili u skladu sa zakonima. Gledao je i zaljubljene kako se drže za ruke. Kroz prozore kafana je vidio pijance kako naslonjeni na stol jutro dočekuju zaboravljajući i sebe, i ljude i svijet oko njih. Gledao je i ptice po krovovima, koje su pjesmom dovikivale jedna drugoj njemu nepoznate ali lijepe melodije. „O čemu one pjevaju, i šta pokreće sve ove ljude, događaja, spletove sudbina? Ljudi rade da bi zaradili, a zarađuje da bi prehranili one koje vole. Pekari peku hljeb jer vole taj posao, i miris hljeba u dugim noćima kada dođe zadovoljna mušterija i pohvali mukotrpni njihov rad. Novac je mala satisfakcija za njihov rad“, sve je on to mislio dok je hodao dugim i poznatim ulicama. Nije on nikuda žurio jer je konačno shvatio da ništa što mu treba izmaći ne može.

„Sve ću njoj kazati, baš svaku misao i sve riječi nerečene, sve snove neodsanjane. To zaslužujem nakon godina strpljenja i bora koje su urezale suze u moje lice. Više i ne plačem; to mora da je zbog toga što je moje srce prošlo to mjesto gdje biva slomljeno njegovo očekivanje. Srce se ne može slomiti, ali mogu očekivanja i nadanja. Preći tu tačku znači doći na mjestu življenja srca. Postao sam kao lađa koju vjetar sudbine nosi kuda ona mora ploviti. Ne tražim nit više nit manje od toga. I zašto bih kada nađoh svoj mir i zadovoljstvo onim što mi je Bog dao i onim što mi nije dao. Ljudi su obično zadovoljni onim što im Bog da, ali ne i onim što ne dobiju. Tu je ključ svih problema i rješenja.“
On, već orunuo polahko je išao na svoj posljednji razgovor sa njegovom dragom. Znao je da nakon tog razgovora sve riječi i misli će postati suvišne. On, koji je toliko godina čekao da prođe ljubav, sada već i bez nade ali mnogo ljubavi išao je prema novom određenju i novoj sudbini. Svojoj dragoj koju je pamtio mladu i lijepu. Tako je on to želio; uvijek da je vidi u njegovoj mašti nasmijanu i vedru, sa tragovima nura na njenom svijetlom licu, i sa onim sjajem u očima koju samo ljubav daje, i svijest pomućena ljubavlju pruža. U prolazu su ljudi nazivali selam i pozdravljali ga, u njegovom miru. Svaki korak mu bješe k’o ibadet Bogu. Sve što je prošao bilo je na putu ljubavi i prema Ljubavi.

Danas, nenajavljen ide na mjesto gdje se iskreno pokazala Njegova ljubav prema njemu, a koja je morala prestati. Prestala je jer on, tada mlad i neiskusan podredio mjestu pojave ljubavi samu Ljubav. Ogriješio se o Ljubav. Ima li većeg grijeha od toga? mislio je koračajući prema sebi, njoj, koju godinama nije vidio. Ušao je u njen sokak i polahko se osvrnuo iza sebe, kao da ostavlja šutnju godinama vezenu. Šutnju kao zavjet da je govor bespotreban na razmeđu sudbina gdje nema mjesta ni čovjeku a ni meleku. Šutnju će kao riječ datu morati prekinuti. Ništa više nije mogao izgubiti nakon što je dobio najviše, a to je Ljubav.

Došao je do starih zelenih vrata koje su označavale ulazak u drugi svijet. Zidovi kojim bijaše opasana njena avlija su govorili jezikom stvarnosti. Isto kao i sudbina. Nije bilo Božjeg određenja njima, zidovi su to bili preveliki. Sudbina je pokazala kako to biva; čak i ovi zidovi oko njene avlije su govorli jezikom istine i određenja o onom što je svakako iskusio. Zidovi se ne preskaču nego se kuca na vrata molbom Bogu. Za bilo kakvu promijenu prestao je učiti dovu. Najbolje je kako jeste, često se sjećao riječi mudrih učitelja. Oni su to lahko izgovarali ali to živjeti – treba izuzetna snaga, ljubav i mudrost – živjeti i znati da je najbolje kako jeste.

Pokucao je na vrata avlije. Čuo je hitre korake kako se približavaju vratima. Poznati i dragi ritam koji je odzvanjao njegovim umom u dugim noćima dok je ostavljao nadu da će njeni koraci nju nekada dovesti njemu. Otvoriše se stara vrata i on ugleda poznato lice. „ Zar si to ti?“ reče iznenađeno. Ona čiji glas bijaše isti, oči iste, lice zbog godina drukčije.

„Esselamu alejkum, da ja sam, ili možda nisam ja. Onaj stari je ostao daleko u prošlosti, novi je ovdje na tvojim vratima zbog novih riječi koje ti trebam reći. Nisam došao da bilo šta tražim od tebe. Ne mogu ti ništa dati a ni uzeti. Ne mogu nit samom sebi. Možeš li da me saslušaš?“ rekao je stari prijatelj pred njenim vratima.

„Tvoj zijaret je iznaneđenje, nisam očekivala da ćeš doći“ umorno i spuštene glave je rekla gledajući u staru pohabanu kaldrmu njenog sokaka. „Da, možeš ući. Lijep je dan, sjest ćemo ovdje u avliju. Nadam se da ti odgovara tako“, reče skoro se pravdajući.
„Naravno da može, i zar smo bilo kada mogli nešto birati po sebi? U avliji ili u kući, na sokaku, planini, ili možda u pustinji. Svejedno. Svuda nosimo sebe.“

Sjeo je na jednostavnu drvenu avlijsku sećiju, pored crvenih ruža koje nisu mirisale, ali su bile jarko- crvene boje. Rasle su visoko, vjerovatno godinama tražeći sunčevu svjetlost iza velikih bijelih avlijskih zidova.

Ona je sjela na drugi kraj sećije i stavila ruke na mršave natkoljenice. Kao neka mala djevojčica očekivala je prve riječi svog starog i bliskog prijatelja, koji se nekim čudom pojavio pred njom.

On progovori:
„Tebe sam dušo moja iskreno volio. Nemoj mi ove lijepe riječi uzeti za zlo. Ništa njima ne želim postići. Samo govorim po imperativu srca i nalogu istine. Evo, protekle su godine iza nas. Sve smo prošli, vidjeli, čuli i osjetili. Prošli smo mnoge životne bure i oluje. Namjerno smo ostavili sve iza nas, nastojeći udovoljiti sudbini, smiriti buru života i naći mirnu luku u onom što nam Allah dž.š. daje. To smo oboje radili, sa nadom da ćemo kao dvije rane jedno drugom jednog dana zarasti. Nisi ti meni još zarasla, jer ljubavi lijeka nema osim ljubavi. Znam da sam pogriješio voleći prejako i želeći nemoguće. Znam da jesam. Ali, bio sam kao dijete oduševljen nečim što srce veseli, razum opija i daje smisao svakom novom danu i buđenju. Sve smo prošli. Nismo željeli čuti jedno za drugo, namjerno zaboravljajući i da postojimo negdje iza svojih zidina na koje je vrijeme nabacilo patinu zaborava. Sada kažemo da je to bilo nekada davno i da se skoro ne poznajemo. Mi srcima nikada nismo bili stranci, ali zbog Uzroka, ja i ti, u svijetu posljedica nismo mogli biti fizički zajedno. Gdje smo pogriješili i ko je u Velikom planu počinio grešku? Ne krivim te za bilo šta. Kako će čovjek voljeno biće kriviti za bilo šta? Onaj koji više zna, prirodno je da nosi veću odgovornost. Ranije sam bio ludo zaljubljen a sada samo volim ne tražeći da moja ljubav nađe svog ostvarenja u pojavnosti. Zašto i mora? Mi samo mislimo da nešto mora biti, ali ne mora ništa osim onog što Bog naredi, dopusti i što je Sudbinom pisano. Može se voljeti čisto, bez interesa i strasti. Misliš li da sam previše star i jadan zbog ovih riječi?

Došao sam da ti kažem šta sam važno naučio. To što nama ne bi sudbine mene je naučilo strpljenju i ljubavi. Koliko puta sam od tebe mogao čuti da imam mnogo lijepih osobina ali da baš nikako sabura nemam. Ali, znaš li ti da ljubav sabur oduzme? Ljubav hoće sve odmah i sada. Ona ljudska, površna i strašću omotana ljubav. Čovjek pred tobom je odbacio taj omot. Dolazim ti čist od sebe i praznih želja ali pun ljubavi za sva Božja stvorenja. Naučio sam se čežnji i da čežnja prema Bogu najviše vrijedi. Ti jesi lijepa, ali kako je tek Lijep tvoj Stvoritelj. Ljubav jeste lijepa i zanosna, ali kako je tek lijep Voljeni Gospodar Ljubavi. On sam je takav. Srce kada prođe te postaje, i očisti se od privida, čovjek to može jasno vidjeti; obznanu Božje ljubavi na nama, u nama i oko nas. Ljudi ograničavaju ljubav, i vežu je za uske ciljeve i stremljenja. Evo, sada oslobođen toga, došao sam da ti kažem. Imaš pravo na ove riječi, jer si ti povod i razlog da Bog Uzvišeni preko tebe ova značenja i spoznaje nađu svoje mjesto u mome srcu.

Sva očekivanja sam ostavio. Čak se ne bih začudio da si mi kazala da ne želiš da me čuješ i vidiš. Prihvatanje i odbijanje su samo sjene ljubavi. Kada neko voli, čas prihvata, čas odbija. U čudnovatoj vatri njegova duša se bori pod djelovanjem jednom velikog Imena. Svijet je mjesto pojave Božijih imena. Ljudi vole da vole, ali ne vole da budu odbijeni. Zar nisu najljepše odbijene ljubavi? Evo, pogledaj, gdje si čula da je neko mogao govoriti o ljubavi a da živi čitavi njen zamah u stvarnom životu. Najveći dar ljubavi je čežnja, u kojem je odgovor na jednu veliku životnu tajnu i cilj ljudi. Nisam došao da ti otkrivam tajne, već samo da kažem šta već dugo nosim kao blago u riznici srca. Eto, to sam želio reći“ reče on, zagledan u crvene ruže, umorno naslonjene na bijeli zid tihe avlijice.

Podigla je glavu, i nakon njegovih riječi tiho zaplakala. To nisu bile suze nego jecaji od svih sjećanja i osjećanja koje su potisnuti duboko u njenu dušu. Malo se smirila i tiho poče govoriti:

„Ti si došao danas da kažeš ono što mislim godinama. Nismo mi u zaborav pali, a ja te nisam iznevjerila kao što ni Zulejha koliko god da je griješna bila ne iznevjeri svog Jusufa. Ti si za mene zadržao svu onu ljepotu i sjaj. Danas si došao sa ljubavlju i smiren. Pomirio si krajnosti srca i razuma potirući nadu sa vjerom u Boga. To mogu dragi moj samo veliki i dobri insani. I ja sam dosta toga naučila. Rekoh ti davno da naša ljubav nije za ovaj svijet. Iskušani smo, i evo, godinama poslije smo dobili ono što trebamo. Smirenost razuma, čistoću srca i ljubav koja se veže za samu Vječnost. Sve smo naučili, kao što si rekao. Nisi jadan, daleko si od toga jer si u Ljubavi našao dostojanstvo koja te dovela do čežnje. Nisam mogla ni pretpostaviti da ćeš ovako meni doći i reći nešto slično. Mislila sam da si razočaran, ojađen sudbinom i onim što smo obećavali jedno drugom. Ali ne, ti čvrsto stojiš na zemlji, a tvoje srce je kod Voljenog. Zahvalna sam Bogu što sam bila mali dio tvog puta i putovanja. Još uvijek te volim u srcu, i ostadoh ti vjerna bez obzira što me život odnio na drugu stranu. Isto kao što matica rijeke odnese suho stablo prema moru. Eto, i ja sam tebi rekla što sam mogla. Riječi su nam suvišne, jer ostade nama samo da volimo i dočekamo putovanje Voljenom“ – reče mu njegova draga vrativši pogled u krilo, zamišljena sa uzdahom ljubavi i želje.

On se ustao i poselamio po zadnji put svoju voljenu zakoračivši na ulicu. Sve je ostavio iza sebe. Kući je njega čekao tespih i sedžada. Još je mnogo Božijih imena ostalo nespomenutih. On je možda vidio samo jedno.

Allah dž.š. je El-Vedud, Onaj koji Voli. Ostao mu je samo povratak Voljenom.
A kući je i dalje na sedžadi čekao tespih, sa ljubavlju nizan, za zikir Ljubavi.

Admir Delalić, Mostar, 2013.

Ukrali Nasrudin hodži magarca. Sutradan ispriča hodža svoju muku prijateljima, a oni se stadoše praviti pametni i  koriti ga. Jedan reče:
-Zašto, Hodža, nisi dobro zatvorio vrata na štali?
Drugi:
-Zar nisi mogao napraviti malo viši zid oko kuće?
Treći:
-O, moj Hodža, jesi li ti bio mrtav? Pa lopov nije mogao staviti onoliku životinju u njedra i neprimjetno je odnijeti!
Jedan mu opet reče:
-Gdje si ti bio dok su magarca izvodili iz štale na ulicu?
Neki mu opet  reče:
-Ja, bogme, svoju kapiju uveče zaključam, pa ključ stavim pod jastuk. Lopov ne može doći da uzme ključ!
Hodži dosadiše ti prijekori i zakašnjeli savjeti, pa im reče:
- Svi vi imate pravo! Ali imajte i dušu pa recite: je li sva krivica samo na meni. Zar lopov baš nista nije kriv?

Godine već ostavljaju traga. Znakovi jeseni života već se pojavljuju u kosi. Neumoljivo šaraju izgled, kao vješt slikar, vodeći kraju svoju sliku. Odlaze naši najdraži. Odlaze da bi se i mi njima pridružili, prije ili kasnije. Uvijek se sjećamo po lijepom naših umrlih. Ipak, nekako više volim reći onih koji su „preselili“, prešli iz jednog stanja u drugo. Baš kao što kišna kap nađe svoj put do oblaka nakon što je bila na suncu života kojeg živimo.

Lijepo je znati i vjerovati da duše nalaze svog smiraja u svijetu vječnom. Ovo čak vole znati i čuti i oni koji za sebe kažu da vjeruju samo u ono što vide. To je njihovo pravo. Volim pružiti riječi utjehe; za sve tužne i okaharene ljude. Svaka tuga je – tuga. Dovoljno tužna da nađemo riječi koje će pružiti tračak nade i svjetlosti u turobne životne trenutke. Razmišljam o umiranju i toj najvećoj tajni i zebnji svakog od nas. Volim biti na granici straha i nade. Straha od posljedica svojih djela i nade u Božiju milost. Kaže se da je u tome ravnoteža.

U Džennetu ćete biti sa onim koga ste voljeli – rekao je Muhammed a.s. Toliko izvjesne nade i pouzdanja u njegovim riječima. Potrebna je nada, i posljednja vrata za spas. Bog ne zatvara vrata čovjeku sve do zadnjeg udisaja i zadnjeg zalogaja kojeg sudbinom okusi. Treba kucati na vrata, tiho ili jako, možda nije toliko bitno – ali treba kucati. Ne preostaje nam ništa drugo. Smisao je u činjenju dobra makar i ne shvatali eho svojih dijela u odnosu na vječnost. Ne shvatamo kako lijek djeluje ali ga ipak na preporuku liječnika koristimo, sa povjerenjem i sigurnošću. To je vjerovanje a uvjerenje je osvjedočenje; bilo to razumom i logikom, srcem, spoznajom ili obraćanjem na Uputu.

Novi početak je životni kraj. Životni ciklus sa umiranjem ulazi samo u novo razdoblje i novo rađanje. Ne rađa se ništa dok u zemlju ponovno ne bude posijano. U prelasku tom je toliko pravde i istine da niko ne može, bez obzira na moć i položaj koju je imao na ovom svijetu, ponijeti ništa osim svojih djela. Ponekad se čudim onim koji kažu da ne vjeruju u život poslije smrti. Zbog čega onda toliko straha i neizvjesnosti u njihovom mišljenju, ako djela nemaju svoj konačni rezultat u vječnosti. Moralnost je božanska kategorija. Osjećaj u srcu da je nešto pravo, lijepo i prihvatljivo. Ljudske srce je jezgro vjerovanja i spoznaje.
Kažu da je neka djevojčica od svog rođenja bila vezana za postelju zbog neke teške bolesti. Njeni roditelji nikada nisu govorili o Bogu pred njom. Nisu smatrali za potrebno da kćerku odgajaju sa znanjem o vjeri. Nikada nije izlazila van kuće. Bolest koja je uništila njeno djetinjstvo nije uništila njeno srce. Nakon dužeg vremena i liječenja ona je ozdravila i kao već odrasla djevojčica izašla po prvi put na svježi proljetni zrak.

Prvi put u životu je osjetila povjetarac u svojoj kosi. Sunce kako miluje njeno bijelo lice. Disala je punim plućima gledajući zelenu travu i cvijeće raznih boja sa nestašnim pčelama u letu oko njega. Posmatrala je azurno-plavo nebo; ptice u zraku, oblake kako plove nekim samo njima poznatim putevima. Prvi put je osjetila radost života i smisao. Na kraju je rekla; „ova priroda i sve što nas okružuje, ne može biti da je nastalo samo od sebe. Mora da ima Neko, ko je sve ovo ovako lijepo uredio, uskladio i održava. To mora da je neka Sila, neka Snaga kojoj ne znam ime.“

U ljudskoj prirodi je da traži smisao. To čak rade i djeca. Žele znati zašto stvari služe, i koja je svrha njihovog postojanja. Jednog dana dođu starijim sa pitanjem zašto živimo na ovom svijetu? Važno je znati odgovor, možda samo kao lekciju, jer pametan ne zatvara vrata nade, posebno ne svome djetetu.
Ne bi trebali dopustiti da naša srca budu uništena predugim gledanjem u ljepote ovog svijeta i kratkoročnim zanosom i relativnom srećom koju nastojimo živjeti. Zaista, čovjeku treba tako malo da bi bio sretan, i možda još manje da bude nesretan. Najveća je nesreća ne vidjeti smisao gledajući u vlastito proljeće – djetinjstvo, ljeto – mladost, jesen – zrelost i na kraju zimu, koja predstavlja starost u bivanju čovjeka. Nakon zime dolazi proljeće, radujem se tome. Ipak se radujem, sa nadom da će moje sjeme vjerovanja proklijati u zemlji dobrih djela na Danu kada ćemo sresti svoje najmilije.

Povjetarac istinske domovine možemo osjetiti još na ovom svijetu. Pomisao na vječnu sreću, ljepotu i život veseli čovjeka koji u to vjeruje. Bogatstvo je vjerovati u neviđeno, isto kao što je dar od Boga osjetiti za većinu neosjetno. Ponekad još na ovom svijetu dobijemo jasan dokaz i osvjedočenje da postoji budući svijet – Ahiret, i da su istine vjere tačne.
To može biti lijepa riječ, emocija ili neki suptilni događaj kojeg srcem oćutimo i znamo da je istina. U takvim trenucima na pero bude „spušten“ i neki stih, lijepa riječ, kao rijeka koja odnosi tugu, a donosi nadu i ljepotu;
Smisao života

Upitaše jednom i smislu života,
pticu malenu skupljenih krila,
pjev je njezin oda ljepoti,
let prema nebu kristalni je sjaj.

Ptica progovori riječju što živi,
okupljenoj masi pognutih glava,
zatitraše niti na harfi života,
kao da će biti posljednji put.

Reče; život je nit bez početka i kraja,
svjetlost mu daje vječnu čvrstinu,
istkano ruho ljudskih sudbina.

I ovaj život, raspjevana reče,
trošna je lađa što plovi ka viru,
kormilo njeno, želje su mu puste,
a jedra duše, što streme ka Bogu.

Pjev božanski načeo je duše,
usnule u željama i praznim nadama,
mirnoća sveta razli se po masi,
od opojnih riječi srčane ptice.

Autor: Admir Delalić

Došao čovjek poeti Menfalutiju (muslimansko-arapski pisac) i požalio mu se u kakvoj je neprilici. Nedavno se oženio djevojkom koja mu je unijela sreću u život da bi poslije godinu dana dobila očnu bolest i oslijepila. Htio je da se rastane od nje pa je tražio savjet od Menfalutija.
On mu je odgovorio: „Ona je slijepa što se tiče vida, ali njeno srce vidi jer je vjernica. Čuvaj je i budi joj oči kojima će gledati! Budi joj ruka kojom će se pomoći! Budi joj noge kojima će hodati! Nemoj je ostaviti pa da budeš poslušan šejtanu jer to ona tebi ne bi učinila da se tebi desi! Ne budi razlog njenoj neprilici pa kad u gluho doba noći ustane da ne udari u zid pa da krvari i da se njena krv mješa sa suzama koje su izazvane zbog njenog milog koji ju je ostavio!
Ona je ta koju je Allah odredio da bude pored muškarca koji će uspostaviti hilafet, da popravi ummet, da odgoji vođe i mudžahide. Ako to nisi shvatio znaj da ja pričam pametnima i savjetujem druge i ako odlučiš da se rastaviš s njom, znaj da moj govor može koristiti samo insanu – pravom čovjeku koji ima um i srce, a ne onom slijepog srca. …oči nisu slijepe, već srca u grudima. (Hadždž, 46)

U jednom društvu, požalio se prijatelj svojim ahbabima na bračne probleme koje ima.
Obrazlagao je svoju situaciju argumentima koji su imali svoje utemeljenje u islamskom učenju.

Pričao je da se on jako promijenio tako što praktikuje islam. Osjetio je toplinu vjere u svom srcu i sigurnost imana u svojim djelima. Nije mogao shvatiti kako to sve njegova hanuma ne razumije. U tom društvu, najstariji među njima je pokušavao pomoći savjetima tako što je govorio o potrebi komunikacije, sabura i svega onog što će pomoći da njegov brak opstane.

Prošlo je to sijelo, na kojem sam pažljivo slušao šta je govorio. Na izlasku sam upitao prijatelja da li on voli hanumu. Rekao je da voli. Sada lijepo, kada dođeš kući, prvo se sjeti da ti nju voliš i onda razgovaraj s njom – rekoh ahbabu. Slobodno je upitaj voli li i ona tebe.

Dugo nisam vidio prijatelja. Prošlo je sigurno i četiri–pet mjeseci od tog sijela. Prilikom našeg ponovnog susreta upitao sam ga za njegovu situaciju sa suprugom. Rekao mu je da je uradio upravo onako kako sam savjetovao i da je od te večeri odnos sa suprugom počeo graditi na sasvim drugim temeljima – temeljima ljubavi i razumijevanja. Ko ima ljubavi imat’ će i sabura, razumijevanja i snagu da pomogne voljenoj osobi da izađe na pravi Put. Ljubav je temelj Allahovog dž.š. stvaranja i glavni pokretač svih dobrih nastojanja čovjeka.

Neku večer sam vidio prijatelja. Bila je kišna noć, on je pod jednim kišobranom stajao sa suprugom na sred trotoara pokušavajući da zakopča njenu jaknu. Samo sam prošao, nisam želio ometati prijatelja u misiji jednog mu’mina – da jednostavno voli.

Autor: Admir Delalić

Pravi ratnik je uvijek svjestan za šta se vrijedi boriti. Ne upušta se u bitke koje ničemu ne vode i neda se na bilo šta nahuškati.

Pravi ratnik zna prihvatiti poraz. Ne pravi se da je prema njemu ravnodušan, niti ga pokušava pretvoriti u pobjedu. Osjeća gorčinu zbog gubitka, pati zbog bezosjećajnosti i očajava zbog besmisla.
Nakon što prođe kroz sve to, obliže svoje rane i počne ispočetka.

Ratnik zna da se rat sastoji od mnogo bitaka, ali on ipak ide dalje.

Tragedije se događaju. Možemo se truditi da im otkrijemo razlog, možemo kriviti druge, zamišljati kako bi nam život bio drugačiji da njih nije bilo. Ali ništa od toga nema smisla. Nesreća se već dogodila i to je iza nas. Od toga trenutka moramo zaboraviti strah i užas koji je u nama izazvala i krenuti u nešto bolje.

Paulo Koeljo